Kad odijelo postane preveliko
Analizirati hrvatske pravaše je kao da analiziraš iskusne ljude koji su počeli patit od zaboravnosti i sjećaju se samo onih događaja koji su bili nekad davno, dok one jučerašnje brišu iz sjećanja. Pravaških opcija ima jako puno i već to pokazuje osnovnu smjernicu kojom se svaka pravaška stranka kreće. Pravaška ideja samo po sebi je izvor svih hrvatskih državotvornih ideja, a Hrvat koji nije pravaš je kao mazga koja bi rado da nije konj ili magarac.
Pravaštvo je osnovica hrvatskog nacionalnog i političkog identiteta, a pokušaj da se Tuđmana stavi na mjesto oca domovine je jeftini pokušaj definiranja nacionalne povijesti koja je počela s Tuđmanom, što je jednostavna povijsna neistina.
Iz osobnog razgovora s Tuđmanom znam da je i sam Tuđman je bio blizak pravaškoj ideji, ali je kao iskusni povjesničar znao da mu pravaške stranke ne trebaju, osim kao obrana desnog krila i neophodna oštrica u stvaranju države.
Pravašto je u obnovljenoj državi povezano s tri osnovne karakteristike koje i danas igraju veliku ulogu u političkom djelovanju pravaša.
Prva točka je sama obnova stranke, Paraga i HOS, dakle odlučnost za borbu i spremnost koju su pravaši od samoga početka demonstrirali i pokazali.
Druga točka je raspad HSP-a, neki sudionici kažu prijevara kojom se Paragu izbacuje iz igre, a na scenu stupa Đapić.
Treća točka je pravaška kuknjava da su svi protiv njih, a kao najučinkovitiji dokaz im služi ubojstvo Paradžika i Kraljevića.
Izrazito domoljubne, nacionalno nekompromisne stranke imaju tu sudbinu da su isključivije nego druge kojima je idologija može, ali ne mora. Sama priroda pravaštva je dobro sročena u onoj slici da je bolje i Hrvatska koja se pregleda s tornja katedrale, al’ da je čista i slobodna. Koliko god da je to načelo teoretski prihvatljivo, ono je u praktičnoj politici najveći kamen spoticanja jer skoro svaki pravaš teži pokazati da je on baš taj najčistiji. Kao neka vrsta političke homeopatije.
U ovom kontekstu je zanimljivo da veliki broj pravaških aktivista svaku stranku proziva da ima udbaša, a oni bi trebali biti jedina stranka u kojoj UDBA nije imala svoje ljude. Zanimljivo je da je UDBA zaboravila baš na njiih.
No, kad pogledamo energiju koja je u Hrvatskoj uložena u razjedinjvanje pravaša onda teorija da su svi okupirani udbašima, osim pravaša, postaje smiješna.
Pravaši su povijesno najzdravija ideološka grupa, najopasniji neprijatelj svakoj jugoslavenizaciji i zato su sigurno odabrana meta svih onih kojima je stalo da ne dođe do ozdravljenja ove nacionalne ideje. Da im to uspjeva vidi se po broju stranaka i neprestanom lutanju od izvornih pravaša do lažnjaka. Najbolje kukavičje jaje je ono koje odavno smrdi, al pravaši ga drže u gnijezdu sve dok ne to jaje ne pukne po crvenoj crti gluposti. Toliko o pozadini pravaštva, a i ovo je previše jer znam da će opet pravaši reći: okani se ti nas, ti si hadezeovac. No, svejedno da vidimo što nam pravaši nude na ovim izborima.
Prvo pitanje je koji pravaši?
HDZ-ov priljepak uz najbolju volju ne mogu smatrati pravaškom strankom jer je toliko puta prerađivan da više nemaš pojma tko je tu tko. Akcijske pravaše je bolje analizirati kao sektaški fenomen nego kao ozbiljnog takmaca u izbornoj utakmici.
Paraga i njegov brojčno pregledni HSP je više za sladokusce i kolekcionare nego za birače, Čista stranka ima dosta sposobnih mladih ljudi, ali kao i druge pravaške stranke vodstvo koje se ne može odvojiti od ogledala.
Za ovu analizu mi ostaje jedini izvorni HSP i njegov pokušaj da briačima ponudi nacionalni puteljak iz krize. Ideološki mogu samo reći da je Srb i HSP uvijek bio jasan, precizan i nacionalno odgovoran kao ni jedna druga stranka. Ne ulazim u lokalne trgovine malih šerifa, al središnji stožer je uvijek govorio i djelovao integrativno, nekada čak prelazio i vlastitu sjenu da bi sačuvao nacionalni interes.
Za hrvatskog nacionalista je HSP ideološki još uvijek najbirljivija stranka.
Program koji nam nudi kolaicija ad hoc imena „Spremni“ je javnosti, a i meni nepoznat, ili ga nema ili ga još nisu ni sami definirali. HSP-eov program je nacionalni identitet, branitelji i kvalitan odnos prema Srbima, Jugoslaviji itd. Tko poznaje HSP on zna da je to program, al za birače je to nedovoljno jer je pravaških birača dosta, al su raspršeni na razčličite opcije. Ono što mi se svidjelo je zahtjev da se uvede e-glasovanje.
Očito je pokušaj ujedinjavanja na desnici bio emocionalan, a ne racionalan, inače nebi opet ponudili Ruži da bude primadona koja će zadovoljit ženika samo jendu noć, a nakon toga potražiti bolju partiju. HSP očito ima problem kod odabira kadrova, što zbog izvornog nagona da se ljudi odvajaju, što zbog image da je HSP stranka koja više nema nikakve šanse za karijeru. Ljudstvo u ovoj koaliciji je tanje nego što oni to sebi žele priznati, a koalicijski partneri ne unose ništa značajnoga. Od sitnog pruća se ne plete veliki zid. Pokušaj da se objedine desne grupe je hvale vrijedan, al biračkom tijelu ne nudi ništa spektakularno.
Glavni HSP-ov problem je isti kao i kod drugih malih stranaka. Strašno je napisati uz glavnu pravašku opciju da je mala stranka. Porazno do kostiju, al je tako. Srb je sigurno elokventan tip, ne poznajem ga osobno, al mi se čini kao izrazito pozitivna osoba, al ne vidim kod njega nit vatre niti oštrine koja bi bila dovoljna da popuni odijelo koje je skrojeno nekad davno.
Jednostavno Srb za mene ne predstavlja pravaša kakvim ga ja vidim. previše uglađen i previše neusuglašen sa svojom stranačkom populacijom, kao da je neko strano tijelo koje je toliko izbrušeno da samo fino oko primijeti da nije original. HSP je se od raspada u Kutini uvijek pokušavao okititi uvoznim materijalima, sjetimo se samo Granića i one ekipe koja je bila u Saboru. Da bili su u Saboru, al’ za pravaštvo kao ideju nisu napravili puno. Bili su strano tijelo, pravaštvo im nije bilo u krvi nego u glavama, a pravaštvo je krv, emocija.
Kampanja još nije ozbiljno ni počela, a HSP već ima problem s Ružinim izjavama, kao i s Kujundžićevim oko pozdrava. Još nije jasno tko je u koaliciji, a samo ime koalicije ja smatram promašenim jer odražava reakciju na progon pozdrava „Za dom spremni“. Stidljiv pokušaj bez vidljive prednosti, ad hoc odabran i po meni nepotreban jer se zna da je HSP uvijek bio na crti onih koji se ne srame ustaških velikana.
Po meni bi koalicija s HDZ-om bila produktivnija i za pravaštvo i za narod, al pravaši očito misle da mogu i sami. Pravaško članstvo je sigruno spremno na rad pa me zato čuti da HSP ne radi dugoročnije i sustavnije te od toga emocionalnog kapitala profitira na nekim budućim izborima.
Što bi narod dobio ako bi pravaši ušli u Sabor?
Izrazito puno, jako puno. Oni su jedina opcija kojoj bih ja darovao tri fiksna mandata jer su jedini koji uvijek nanovo govore o nacionalnim problemima.
Narod bi konačno prispio u demokraciju u kojoj je izražavanje nacionalnog normalno, a ne proskribirano. Ulaskom pravaša u Sabor bi i druge opcije bile prisiljene biti malo više hrvatskije, a malo manje regionalne i europeizirane. Odnos prema Domovinskom ratu, a pogotovu prema povijesti, bi dobio ono mjesto koje je normalno, a ne ono koje je sramotno. Gospodarski HSP nema vidljivih prednosti, al je nacionalna ideologija uvijek bila i pokretač nacionalnog gospodarstva.
Zaključno bih rekao da pravaštvo nije zaslužilo ovako loše čelnike na pravaškim vodećim pozicijama, al budući su pravaši uobičajeno vjerni ideji oni prihvaćaju svoje vođe i onda kad od njih nemaju koristi.
Pravi pravaški pomak bi bio kad bi pravaški vođe ponudili mandat na raspolaganje nakon neuspjeha, no to je skoro pa nemoguće jer nakon neuspjeha pravaštvo potone u neki mulj, izroni kakva nova opcija, a kad dođu izbori onda se pokušava ujedinjavanjem nadoknaditi ono što se propustilo na terenu.
Kakve su im šanse na ovim izborima?
Mislim da nisu velike jer se nisu uspjeli pozicionirati kao oni koji zadaju ritam, ispada kao da su na izborima čisto da ne prođe svadba bez njih.
Šteta.
Nadam se da me moji prijatelji pravaši sad ne će razpeti.
Ovaj osvrt sam napisao da stignemo sve. Osim toga nedjelja je pa imate vremena za čitanje.
Tekst: Vinko Vukadin