POLJE I PONORNICA: Pučka pobožnost (2. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

U duvanjskoj tradicionalnoj katoličkoj sredini prakticirala se zajednička i privatna molitva, ujutro i navečer, prije i poslije obroka. Važne su bile osobito večernje “priporuke”, zajednička obiteljska molitva na kojoj su se Bogu i svecima preporučivale određene duhovne i materijalne potrebe. Na kraju bi se ponovila “kolinca vire”, ”dotrine”, kratki sažeci kršćanskoga nauka, kako bi ih djeca što lakše zapamtila. Privatna molitva poglavito se sastojala od moljenja raznih oblika krunice, koju su molile uglavnom žene i djevojke. Uz te oblike molitve, post je također tipičan oblik duhovnosti katoličke tradicionalne seoske sredine. Uz službeni crkveni post, osobito korizmeni, postile su osobito žene u sklopu određenih zavjeta. Katkad bi i žežinjale, obdržavale veoma strog post (žežinj), živjele o kruhu i vodi, ili čak ne bi ništa uzimale čitav dan. Muškarci su manje bili skloni tim privatnim oblicima duhovnosti, poglavito postu.

Premda hodočašće u katolicizmu nema stroge obveznosti kao u islamu, pučka hodočašća u određena bliža ili daljnja svetišta i prošteništa najtipičniji su oblik katoličke pučke pobožnosti. Potaknuta su obično nekom tjelesnom ili duhovnom potrebom vezanom uz određen zavjet (zavit). Priprema, putovanje do svetišta i povratak omogućivali su osobi da izađe iz svakodnevice i da se na određeno vrijeme usredotoči na religioznu zbilju. Tako je bilo i u duvanjskoj tradicionalnoj katoličkoj sredini. Za Veliku Gospojinu hodočastilo se Gospi Sinjskoj u Sinj ili u Seonicu, za Malu Gospojinu Gospi Šćitskoj u Ramu, za blagdan Srca Isusova hodočastilo se u Kongoru, za blagdan sv. Ante u Šujicu. Hodočasnička mjesta pritom su bila ne samo mjesta duhovne obnove već i pučka sastajališta, “derneci” na kojima se uspostavljale nove veze i njegovale stare pa je to bila i svojevrsna komunikacijska integracija kraja. Hodočašća u Sinj i na Šćit u Rami imala su posebnu zavjetnu težinu, a na njih su išle uglavnom mlađe žene i djevojke, sposobne za dugo pješačenje preko planina. Neke bi hodočasnice od Duvna do Sinja bosonoge prevalile dva gorska prijevoja i tri krška polja, Duvanjsko polje, Buško blato i Sinjsko polje! Za njih je to bilo ne samo ispunjenje zavita Gospi nego i duhovni predah, izlazak iz područja svakodnevnih obveza i briga, nešto od čega su živjele do sljedećeg hodočašća.

Poseban doživljaj pučka je religioznost nalazila u blagoslovu polja, kombinaciji kršćanskog bogoslužja (misa na groblju) i iskonskoga religioznog doživljaja zemlje i njezine plodnosti, koja omogućuje preživljavanje rataru i pastiru. Ovdje bi možda, više nego drugdje (mrtvi preostaci poganskih vjerovanja u vile, vukodlake, magijske obrede) trebalo vidjeti nadživjeli oblik nekadašnje prirodne, poganske religioznosti uutar kršćanske liturgije. Svake nedjelje u svibnju pojedino bi selo u župi imalo najavljen blagoslov polja, misu na seoskom groblju, u grobljanskoj kapelici. Tjedan dana selo se pripremalo za to slavlje. Čistile su se kuće, vapnom bijelile (klačile) sobe, mela dvorišta, jer nakon mise na groblju, obično bi “misari” iz drugih sela bili pozivani na “užinu” kod rođaka ili prijatelja u dotičnom selu. I djeca su bila nekako ushićena, uvučena u pripremu i slavlje, brala bi proljetno cvijeće i kitile pročelje kapelice. A unutar same mise najdojmivljije bijahu Litanije svih svetih, kad bi opor i snažan muški seljački glas pjevao zazive, a puk odgovarao u rastegnutu pripjevu što se lelujao nad livadama i usjevima. U zazivu Od kuge, glada, rata i zle godine, oslobodi nas, Gospodine! kao da se sažimala sva životna i povijesna muka tog puka duvanjskoga i četiriju nevolja koje su ga stoljećima šibale!

Kada se govori o preostacima poganske religije u pučkoj religioznosti, obično se ima na umu vjerovanje u vile, vukodlake, more, prakticiranje određenih magijskih radnji (čaranje, urok, šapćanje na uho bolesnoj životinji). U poglavlju o pjesmi, priči i predaji duvanjskog kraja, već je bilo riječi o tim “religijskim reliktima” i treba s pravom primijetiti da se izvan pjesme i priče ti preostali elementi stare poganske religije nisu previše ozbiljno shvaćali. Još 50-ih godina XX. stoljeća, a ovaj zapis po sjećanju sinkronijski nastoji prikazati to razdoblje, kad bi oboljela stoka, osobito ovca, seljani bi se utjecali šapćanju na uvo, izgovaranju određene magijske formule na uho oboljeloj životinji. Kad jednom zgodom priupitah jednog seljaka, pobožna kršćanina, zašto se on utječe čaranju a ne Bogu ili veterinaru, on mi spremno odgovori da i to “uvik činiBog”, a ne neka okultna ili nečastiva sila. Dakle radilo se o bijeloj a ne o crnoj magiji.

Stoga bi dublji preostatak stare poganske religioznosti, čini mi se, kao što sam to dijelom i napomenuo, trebalo potražiti u temeljnom religioznom stavu pučke religioznosti. Molitva je u toj religioznosti pretežno prosidbena, a zavjetni čini, bilo post, bilo hodočašće, uvjetovani. Ako onaj kojemu se pripadnik tog oblika religioznosti utječe ispuni određenu molitvu, onda se ispunjava obećani zavjet. A ako ne…? Dakako, ni ta sredina nije posve bez biblijske jobovske vjere u nesreći i gubitku (“Bog dao, Bog uzeo!”), ali učestala blasfemija, bogohulna psovka te sredine kao da je tamno naličje spomenuta tipa uvjetovane molitve i zavjeta, grdnja što svetac, Gospa ili Bog nisu uzvratili istom količinskom mjerom. A to je neosporno preostatak nekadašnjih poganskih vjerovanja i magijskog tipa molitvenih zaziva.

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.