POBIJENI FRANJEVCI: fra Leo Petrović (1883.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Godine 1945. počelo je novo prijelomno razdoblje svjetske povijesti koje je progutalo cijeli naraštaj Hrvata nestalih pod nožem komunističkih ubojica. A mjesec svibanj iste godine pretvorio se u provaliju u kojoj su nestale bezbrojne tisuće hrvatskih rodoljuba, a tuđinci preuzeli njihova mjesta i nad narodom provodili svoje sebične hirove. Hrvatska je postala strancu domovina, piše A. G. Matoš u pjesmi Iseljenici.

Tada su zamrle pjesme po našim seljačkim četvrtima i na gradskim ulicama. Dok se svijet gubio u životnoj neizvjesnosti, vjernici slomljena srca odlazili su u crkve moleći se Bogu za sinove, braću, očeve i muževe koje je progutao mrak ljudske zlobe. A zapadni moćnici oglušiše se na vapaje poniženih i obespravljenih naroda u komunističkom ropstvu. U takvim beznadnim okolnostima zamagljena pogleda u budućnost teško se snalazio i fra Leo Petrović, novoizabrani (1943.) provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. 

Fra Leo (Grgo) rođen je 28. veljače 1883. u Klobuku, u krševitu i zemljom škrtu hercegovačkom kraju koji obiluje prirodnim vodama – Klobuk oplakuju rijeke Trebižat i Klokun. Četverorazrednu pučku školu završio je u susjednim Veljacima i 1894. pošao u sjemenište na Široki Brijeg, poznat kao budan čuvar davnih uspomena prošlosti. 

Prve dvije godine (1901. -1903.) bogoslovnih studija pohađao je u Mostaru i završne godine bogoslovlja dovršio u Fribourgu (Švicarska), gdje je 30. srpnja 1905. bio ređen za svećenika. Na tamošnjem je sveučilištu 31. siječnja 1908. promoviran za doktora teologije. Bio je prvi hercegovački franjevac koji se oboružao diplomom doktorata. 

Vrativši se u domovinu, gotovo je četrdeset godina proveo u Mostaru zadužen kao profesor na bogosloviji, gvardijan u mjesnom samostanu i konzultor (savjetnik), odnosno generalni vikar mostarskoga biskupa Alojzija Mišića. Dnevno je putovao u fratarskom habitu iz samostana u biskupiju. Na putu je sretao ljude koji su ga uljudno pozdravljali jer su u njemu gledali oličenje vjere i poštenja. Bio je srastao s Mostarom, tim simbolom smjese orijentalnog, pravoslavnog i zapadnog načina života. 

Iza njegova ozbiljna lica krilo se dobroćudno srce spremno na usluge potrebnima i na praštanje prekršiteljima zakona. Bio je čovjek čvrsta karaktera i odlučna stava u svim akcijama u službi mjesne biskupije i svoje franjevačke provincije. Unatoč tomu, zlobnici su ga sa šestoricom njegove franjevačke braće ubili 14. veljače 1945. bacivši ga u hladnu vodu Neretve koja mu mrtvo tijelo nije nikada izbacila na površinu. Od sedmorice hercegovačkih franjevaca bačenih u Neretvu samo je tijelo fra Rafe Prusine »isplivalo« na suho tlo, i to u blizini Zitomislića. Neki kažu da je riječ o Rodoču. Tijeloje bilo povezano žicom i mještani su ga htjeli pokopati u grob. Ali čim su komunisti za to saznali, uzeli su tijelo i ponovno ga bacili u rijeku. Po drugoj priči u Rodoču su to uspjeli. 

Fra Leo se bavio znanstvenim radom i povijesnim istraživanjima. Godine 1908. u Mostaru je tiskao svoju doktorsku disertaciju na latinskom jeziku, a posebnu brigu posvetio je starijoj hrvatskoj povijesti i pojavi kršćanske vjerske sekte bogumila koji su u 12. i 13. stoljeću djelovali na području Bosne. O toj je temi napisao knjigu pod naslovom Krstjani bosanske crkve koja je 1953. tiskana u Sarajevu. Knjiga je izazvala živu reakciju među povjesničarima i znanstvenicima toga vremena. 

Komunisti su ga ubili u 62. godini života i povezana žicom bacili u Neretvu. Tijelo mu je potonulo na dno riječnog korita, a riječni brzaci i vodene struje skloniše ga u tihi prikrajak gdje sniva vječan san. »Grob« mu oblijeću jata srebrenih ribica i prisluškuju njegovu blizinu dok ga u duhu prati samoća samostana i ustrašeni ostatci redovnika. Strah i nemir lebdjeli su u zraku dok je narod mračnim putovima srljao u ropstvo. I dok pšenično zrno umire u zemlji i donosi obilan plod (Iv 12,24), fra Leovo je tijelo zaronilo u dubinske vode rijeke i oplemenilo ih svetošću njegova života i krvlju mučeništva.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.