POBIJENI FRANJEVCI: Fra Ćiril Ivanković (1878.-1945.)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Fra Ćiril Ivanković bio je jedini Rakićak među šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. Povijesni i statistički pregledi njegova rodnoga Rakitna predstavljaju kroz povijest stalne promjene-uspone i padove pučanstva. U 18. stoljeću kuga i odseljavanje smanjili su njihov broj na najniži stupanj dok u 19. stoljeću mjesna župa svetog Ivana Nepomuka doživljava svoj najveći brojčani uzrast zahvaljujući priraštaju pučanstva i vjernosti rodnoj grudi njegovih mnogobrojnih stočara. Ali Prvi i Drugi svjetski rat progutali su više od četiri stotine žrtava mjesnog pučanstva, a odseljavanje je postalo prava epidemija kada su mnogi Rakićaci našli svoj dom u drugim zemljama iz kojih se teško koji vrati u rodni zavičaj.

Fra Ćiril (Gabrijel) rodio se 28. veljače 1878. u Rakitnu pod obroncima masivnoga spleta hercegovačkih planina Čvrsnice i Čabulje. U tom izrazito kamenom skeletu odgajaju se stasiti i kršni brđani, prožeti dubokom vjerom baštinjenom od pradjedova i prakticiranoj u mjesnoj katoličkoj crkvi. U ovom gorskom kamenjaru fra Ćiril je završio pučko školovanje i 1888. pošao u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg. Srednjoškolsku izobrazbu prekinuo je nakon šestog razreda gimnazije odlaskom 1894. u novicijat na Humac. Tu je udario temelje svoga uzornog redovničkog života. Nakon dovršene srednje škole nastavio je bogoslovni studij u Mostaru gdje je 12. kolovoza 1900. zaređen za svećenika.

Cijelo vrijeme svećeničkog djelatnog života (1900. – 1937.) proveo je u dušobrižništvu kao župni vikar i župnik na raznim župama svoje Provincije propovijedajući Božju riječ i ćudoredno odgajajući narod učeći ga kako treba krjeposno živjeti. Svagdje je ostavio dojam ozbiljna svećenika koji se nije miješao u tuđe poslove i prepirke među pojedincima. Budnih očiju promatrao je svjetske događaje i domaća zbivanja ne određujući se prema političkim strankama i stranačkim nadmetanjima kada se pojam naroda često gubio u strančarstvu. Posljednje godine života (1937. – 1945.) proveo je u mirovini u samostanu na Humcu i u župi svetoga Blaža u Gradnićima. Uvjeren u svoju nevinost mirno je u Gradnićima dočekao svoje krvnike koji su ga 10. veljače 1945. nasilno odveli iz župnog stana i ubili na Čitluku. Bilo mu je 67 godina. Braća franjevci teškom su mukom tek 1966. dobili komunističko, dopuštenje da ga pokopaju u mjesno groblje Podadvor na Čitluku.

Njegova smrt predstavlja jasan primjer tadašnjih nesigurnih vremena kada je svaki hrvatski život bio ugrožen. U tom političkom metežu nestao je i fra Ćiril Ivanković, redovnik bez maske na licu. Bio je dobra zdravlja, skroman, šutljiv i pod staračke dane posve povučen. Kao svećenik bio je svima blizak, a svojom je prirođenom dobrotom osvajao sugovornike, stoga je njegova nevina žrtva shvatljiva samo u zrcalu komunističke zloće. Svoje su žrtve potajno ubijali bojeći se reakcije naroda. Krvlju nezasitljivi jamari prerano ga poslaše pred lice Svevišnjega, a njegov grob simbol je ideološke određenosti i ljudske nemoći.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.