NOMEN EST OMEN – SUDBINA PRETOČENA U NAZIV BLAGDANA

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Jučer smo s ponosom proslavili peti kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja. 

Povod za ovaj moj tekst je slučajni alarm koji sam dobio s automatskog kalendara, a u njemu je upisan i ovaj hrvatski blagdan kad „Thanksgiving im Homeland“.

Kad netko nakon dvjesto godina svojoj djeci bude govorio da je sutradan blagdan, mogao bi biti upitan: „Aha, tata, mama, a što taj dan znači, zašto se slavi?“. U nastavku priče s djecom morali bi im pojasniti puno toga što ima veze s petim kolovoza, pod pretpostavkom da nakon dvjesto godina netko uopće ima pojma tko su bili branitelji i komu se to mi zahvaljujemo. Možda će na budućem internetu na prvom mjestu  biti tekstovi koje je o braniteljima objavljivala neka organizacija srbskog karaktera ili neki postjugoslavenski NGO, tako da će budući roditelj jedan ili roditelj dva svojem djetetu pružit tablet da se informira.

„Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja“. Kad čitam ovu kobasicu od naziva učini mi se da su sudionici kreatorskog tima za pronalazak naziva težili u njega utrpat sve što se da, ali ne i ono što je za taj dan bitno.

Svi mi znamo da je taj dan započelo oslobađanje hrvatskog naroda i Hrvatske. Jednostavno i lako za opisat jednom jedinom riječju – oslobođenje. No, zašto jednostavno kad može i komplicirano? Osim toga u taj dan treba utrpat i branitelje i zahvalu i domovinu, a eto i pobjeda bi negdje trebala imat svoje mjesto.

Ime kao sudbina je već i Latinima bilo dostojno izreke, tako da su oni kreirali svoj „Nomen est omen“, a i u Svetom Pismu staroga zavjeta Bog čovjeku reče da svim životinjama daje ime. Davanje imena je stvaranje identiteta, stvaranje novog stvorenja, jer se po imenu stvari, životinje i ljudi prepoznaju. Jezik je svojstven čovjeku, ne i drugim stvorenjima. Čovjek je sposoban svojim jezikom izraziti emocije, planove, priče, on je sposoban jezikom stvoriti svijet koji još ne postoji, otvoriti spoznaju i izići izvan realnoga svijeta. Jezik je moćno oružje u stvaranju novih okolnosti, a u najvećem slučaju ratovi, mir, ljubav itd. počinju riječju.

Da je tomu tako od kad je Boga i svita možemo čitati u Ivanovom prologu koji počinje riječima „I na početku bijaše riječ…“

Religije, ali i bezbožne ideologije, svjesne su snage riječi. Komunisti su dobro pazili kako će što nazivati, a njima uz bok kao brat blizanac je bio jedan od najvećih manipulatora u povijesti, Goebbels, čovjek koji je u tančine promišljao i stvarao nove nazive, jezične konstrukcije i osmislio suvremenu jezično komunikacijsku manipulaciju.

Hrvati su većinom odrasli u kršćansko-katoličkom okruženju u kojem je svaka ritualna riječ dobro osmišljena i postavljena na svoje mjesto. Svakodnevne molitve su od početka do kraja vrhunski osmišljene i posložene jezične konstrukcije, sve je tamo gdje ima najveći utjecaj na psihologiju čovjeka. Molitva ponekada nastaje stoljećima, razvija se, ali uvijek s pozornošću i dužnom brigom da riječi budu što snažnije. U molitvi i ritualima nije dopušteno tek tako zamijeniti ili premjestiti neku riječ ili naziv. Pametni ljudi su od vijeka vjekova znali kako riječi iskoristiti kor prijenosa ideje. Oni su bili svjesni da riječ razvija svoju snagu u kontekstu s drugim riječima i djeluje neprimjetno na generacije.

Ideolozi zla, komunisti i nacisti, su svoje molitve stvarali pozorno i s puno promišljanja, tražili su jake riječi, neke su kopirali od religija, a neke nanovo stvarali. Cilj je sličan: izraziti što više sadržaja u što manje riječi, stvoriti prepoznatljive i nezamjenjive nazive, zaposjesti neke riječi vlastitim sadržajem. Tako su nastajali komunistički nazivi za praznike, od dana revolucije, dana oslobođenja, dana ustanka i tako u nedogled. Svaki datum je imao svoj pomno promišljeni naziv, kratko, jasno i na prvu prepoznatljivo. Isti postupak se odvija i dan danas u gospodarstvu i komunikacijskim strategijama. Tu spoznaju posebno vješto koriste različite interesne skupine koje se trude svoje ideologije prošvercati u podsvijest čitatelja, slušatelja ili općeg puka. Potrudite se malo i preispitajte s kim povezujete sljedeće nazive: tolerancija, ljudska prava, homofobija, prvo na izbor, samo ljubav, retrogradno, govor mržnje, nazadno, urbano, ruralno….
Već kratkom analizom bez puno literature i stručnih istraživanja možete prepoznati matricu kreiranja ideologije kroz nazive i javno artikulirane riječi, zaposjednute da bi služile njihovim ideološko političkim ciljevima. Kad se radi o vlastitoj grupaciji riječi su pozitivne, a kad se radi o suprotnoj onda su negativne. Goebbels je vitalniji nego što mislimo, samo što ga danas svjesno i planski koriste oni koji sami sebe nazivaju suprotnošću od onoga što on bijaše.

Ako u tom kontekstu uđemo malo dublje u sadržaj hrvatskog političkog nazivlja, uočit ćemo veliku baruštinu, proizvoljnost, zamagljenost. Nasuprot hrvatskom političkom nazivlju, ako izostavimo ono iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, hrvatske vjerske svetkovine su promišljene, kratke i jasne: „Srce Isusovo“, „Velika Gospa“, „Božić“, „Uskrs“…. Svatko zna kad su i što se taj dan slavi.

Nazivi hrvatskih državnih blagdana su većinom nejedinstveni, zamjenjivi i  u njima je obično puno riječi. Sve je utrpano, a bitno izostavljeno. Čak ih svaki zgubidan na vlasti smije mijenjat kako poželi. S jedne strane dobro, kad bi se za promjene koristile znanstvene spoznaje, a s druge negativno jer nitko više pojma nema kako se neki blagdan zove i što se taj dan stvarno slavi. Često narod, instinktivno svjestan karaktera nekog dana, taj dan slavi drugačije od odnarođenih političara i njihovih dupelizaca.

Uvjeren sam da je i naziv blagdana za Oluju unakažen.

Zašto? Moguće je da su kreatori naziva bili jezično i psihološki nepismeni, da jednostavno nemaju pojma o snazi nazivlja, da se ne bave psihologijom jezika ili da su bili uvjereni da je to puka teorija za one koji vole od muhe pravit slona.

Moguće je da su u oblikovanju nazivlja sudjelovali zastupnici različitih struja, pa je netko odlučio da sve treba strpat da se nitko ne buni.  

Moguće je da su se iz političkih razloga izbjegavali nazivi koji bi mogli naljutit buduće koalicijske partnere, nekadašnje drugove na istim omladinskim akcijama bratstva i jedinstva, pa se pribjeglo nazivlju koje ne govori o tomu da taj dan Hrvatska slavi oslobođenje.

Moguće je, što ja osobno kao mogućnost preferiram, da je i ovaj put namjerno odabran naziv koji zamagljuje i s vremenom udaljava od biti toga dana, od činjenice da se radi o proslavi oslobođenja.

No, ono što je po meni najvjerojatnije je da su neke riječi već zaposjednute i da su isti kreatori već jedanput jednom danu dali naziv „oslobođenje“.

Ova mogućnost znači: Hrvati mrš, naziv je zauzet i ostaje vječno povezan s jugopartizanskim zločincima kao pozitivna prefolmulacija dana okupacije i masovnih pokolja. Nema nazivnog revizionizma. Oslobodili su nas partizani, zato naziv oslobođenje ostaje njihov privilegij, iako je u suprotnosti s realnošću, a kao i mnoge druge hrvatske političke realnosti pokazuje svu perverziju hrvatske javne rasprave.

Nama je ponuđen novi naziv. Na prvi pogled simpatičan. Tko se smije pobunit kad čuje da se dan zove danom domovinske zahvalnosti, pobjede i branitelja? Nema Hrvatske u nazivu ni za lika, a ni oslobođenja nigdje. Što znači sam izraz „domovinska zahvalnost“, nejasno! Tko se zahvaljuje komu? Bogu? Europi, sebi, braniteljima itd…. Barem je spomenuta pobjeda. Možda su mislili na onu protiv Engleske u Rusiji. Za dvjesto godina ćemo sigurno znati da su mislili na pobjedu nad „pojedinačnim srbskim agresorima“. U zadnjem dijelu naziva su svoje mjesto pronašli branitelji, peti kolovoza je proglašen i njihovim danom. Onako kao usput, neka i oni budu na taj dan. Zvuči zahvalno i veliko od onih koji se svakim danom svojim djelima trude pokazati da im je do branitelja stalo manje nego što je crno ispod nokta.

Ja sam uvjeren da su ovakvi nazivi namjerno krivo sklepane jezične manipulacije. Zašto? Zahvala sama po sebi je nešto pozitivno, ali sama riječ izražava poniznost, skromnost, podložnost. Kad se zahvaljujemo onda spuštamo glavu, ponizni smo. Zahvala Bogu, zahvala prijatelju. Mnogi katolici i vjernici će možda pobožno graknuti da je to najvažnije, biti zahvalan Bogu. Točno, ali onda bismo svaki blagdan morali proglasit danom zahvalnosti i kvit. 

Je li peti kolovoza dan kad bismo na najjači mogući način htjeli izraziti baš to duhovno stanje poniznosti? Zahvalnost da, ali ona ne iskazuje na najjači mogući način ono što se tih dana dogodilo.

Tih dana se vodio rat, Hrvati su umirali za slobodu. Primarna karakteristika toga dana je bila rat, borba, oružje, smrt i oslobođenje. Uvjeren sam da je peti kolovoza dan kad treba uzdignuti glavu, biti ponosan, a to je stanje koje nije identično stanju skrušenosti. Nije Hrvatska oslobođena bez krvi, nije oslobođena za diplomatskim stolom nego na tenkovima i puškom.

Svaka čast krunici i molitvi, al bez oružja, krvi i smrti ne bi bilo ni slobode. Svi oni koji misle drugačije trebali bi majci poginulog branitelja pokazati da je smrt njezinog sina nešto što nije u prvom planu.

Postoji vrijeme molitve i vrijeme rata, a tih dana je bio rat. Zato je za buduće generacije važno očuvati tu činjenicu u sjećanju. Hrvatima se sustavno nameće ideologija pognute glave, skrušenosti, ne prkosa, a čitava povijest pokazuje da smo još uvijek tu upravo zato jer smo imali i ono što nam se uporno negativizira: odlučnost i spremnost na borbu. Oluja je bila borba, odlučujuća za biti ili ne biti, borba za oslobođenje od onih koji su nas okupirali i tijekom te okupacije poubijali što su stigli. Oluja je taj dan oslobodila dio Hrvatske krvlju i oružjem.

Naravno da je tih dana bilo isto toliko molitve, zahvalnosti i sreće zbog pobjede. No, Hrvati imaju stotine vjerskih blagdana i dana kad se Bogu zahvaljuju, a nema niti jednog dana koji svojim nazivom odražava baš tu komponentu nacionalnog života: Dan oslobođenja od jugopartizanske okupacije.

Dan nakon Oluje može biti da zahvalnosti, dan skrušenosti, molitve, ali dan na koji se slavi ratna pobjeda mora sadržavati u nazivu psihologiju ponosa, borbe, hrabrosti, ustrajnosti, krvi, znoja, odlučnosti, to mora biti psihologija Uskrsa, psihologija koja ruši kamen smrti i ropstva i pokazuje svijetu ponos, jačinu mišice i oslobođenje.

Na taj dan su hrvatski ratnici počeli oslobađati Hrvatsku. (Nikad mi ne će biti jasno zašto mi nemamo pojam ratnika, heroja i drugih bitnih naziva, a umjesto toga smo u branitelje strpali sve i svašta. I o ovom nazivu bi se s psihološko komunikacijske strane dale napisati dobre znanstvene rasprave. Ništa nije slučajno kad imaš posla s Titinim učenicima.)

Bit Oluje bi svim budućim generacijama morala biti jasna iz naziva. Nju bi trebalo lako i jednostavno moći prevesti na svaki jezik, tako da svatko zna što se taj dan u Hrvatskoj dogodilo. Dogodila se Oluja   oslobođenja od jugokomunističkog ropstva i srbske opsade. Nikakav Thanksgiving. Amerikanci si mogu priuštit taj naziv jer su oni okupirali teritorij i nisu ga oslobađali, a drugi narodi koji su se oslobodili okupatorske čizme imaju Liberation day ili Befreiungstag.

No, budući da Hrvati problematici jezika pristupaju površno i krajnje neodgovorno, ne čudi me da smo ove nazive prihvatili uvjereni da su dobri. Za njihove kreatore mislimo da su ih izmišljali bez primisli i neke jezično manipulatorske strategije u pozadini. Čak štoviše, površno gledano su nam dali sve u jednom nazivu, sve ono što nam je kao Hrvatima važno: domovinu, pobjedu, zahvalu, Oluju i branitelje.

Možda je to istina i možda su kreatori to i namjeravali. No, poznajući povijesti komunističko nacističke manipulacije ja sam uvjeren da je sve odrađeno smišljeno i uz svesrdnu pomoć hrvatskih nepismenjakovića koji ovakve teme smatraju pukim nadosiranjem. Ovako nazivima bi se moralo pristupiti puno studioznije i puno političkije. Blagdanski nazivi nisu od danas do sutra, proizvoljni i nebitni.

Zašto je baš blagdan Oluje jedan od važnijih? Peti kolovoza je za hrvatski narod najjači dan u kalendarskoj godini,  potpuno prepoznatljiv, neupitan, ponosom ispunjen. Jezičnim inženjeringom, namjerno ili iz neznanja, taj dan proslave oslobođenja je zamagljen. U godinama nakon Oluje on je još svjež u sjećanju, tako da danas nema problema oko poimanja njegovog sadržaja, ali ovakvi dani bi morali biti vječni, prebroditi mnoge generacije i urezati se u kolektivno sjećanje naroda. Jezično komunikacijski je naziv promašen jer sadrži previše riječi, a političko manipulacijski je jako pogodan za provedbu plana zaborava.

Svaki kršćanin zna što se slavi na Božić ili na Uskrs. To znamo i dvije tisuće godina nakon tih događaja.

Hoće li Hrvati dvije tisuće godina nakon Oluje znati da se petog kolovoza vodila Oluja oslobođenja i pitati svoje očeve od koga i čega smo se mi oslobodili, a oni im objasniti da smo pedeset godina bili pod okupacijom koja je kulminirala ratnim djelovanjem JNA i Srba u devedesetima, te da smo se nakon pedeset godina ratnom Olujom oslobodili jugoslavenske okupacije?

Možda to isto dijete negdje naleti na spomen partizanskog dana oslobođenja pa će zaključiti da su nas partizani već bili oslobodili. Živa zbrka nakon dvadeset godina, a kamo li nakon dvjesto. Možda je to razlog zašto naziv oslobođenje nije bilo moguće uzeti za ovu akciju? Možda su jugoideolozi, koje naši vladari s ljubavlju angažiraju kao savjetnike, svjesno i strateški naziv oslobođenje ostavili kao ekskluzivu za najveće pokolje Hrvata u povijesti.  

Nisam pobornik nikakvih teorija zavjere, al znam i siguran sam da jugoideolozi ovoj tematici pristupaju sustavnije i svjesnije nego to čine hrvatski političari i ideolozi. Oni su tako od školovani i kao klasični ideolozi se svakom prigodom trude jezičnu manipulaciju neprimjetno koristiti kao dodatno oružje specijalnog rata. Oni nam već danas, javno i bez srama, sugeriraju da je jugoslavenska država i JNA, od čije okupacije smo se petog kolovoza oslobađali, bila naša država i da je partizanska zvijezda petokraka bila izraz hrvatske slobode, a ne izraz zatiranja i ropstva iz kojega smo se oslobodili pobjedničkom Olujom. Njihova manipulacija se provodi sustavno i na očigled svih nas, a mi to jednim odmahom ruke omalovažimo kao nebitno. Malo pomalo oni osvajaju teren ideološke bitke, malo pomalo nam se sugerira da je Oluja bila manje više pobjeda nad pobunjenicima, redarstvena akcija koja gledano politički nacionalno u kontekstu povijesti nema onaj značaj koji joj pripada: bitka za opstanak naroda i države. Ona se u javnom izričaju, ne i u poimanju naroda, pretvorila u redarstvenu akciju kojom je uveden mir na ulicama.

Da bi narod zavarali oni ju stalno kite i uljepšavaju, govore o veličanstvenoj redarstvenoj akciji bez mrlje itd. Uhu pobožnog Hrvata to godi jer Hrvat rado ugađa svima, on je naučio biti ponizan, ispričavat se unuku partizana koji je stvarao Jugoslaviju zbog činjenice da mu je djed bio ustaša i stvarao Hrvatsku. Njemu je usađeno odgojem da bude ponizan, a svoj iskonski osjećaj bunt aon izražava psovkom Boga kojega tako zdušno priziva. On prihvaća javni izričaj da tih dana nije bilo rata, nije bilo okupacije, nije bilo JNA, nije bilo Jugoslavije, samo neki tamo par srbskih pobunjenika, iako zna da je upravo suprotno istina. Zato i za Oluju Hrvat bogara, nezadovoljan je i misli da su svi krivi osim njega, a zaboravlja da je sam dopustio manipulaciju jer ga svako dublje promišljanje umara. On je prošao rat i na svojoj koži doživio JNA, ali prihvaća izričaj da je sve bilo drugačije, da rata skoro nije ni bilo. Nismo nikog ni ubili ni protjerali, ni…. Možemo mirno spavat do sljedeće okupacije jer ne priznajemo sebi da je Oluja bila ratna operacija oslobođenja od Jugoslavije.

Uljepšavanje, kićenje i prefarbavanje Oluje je jedan od vidljivih projekata jugoideologa, koji još uvijek sanjaju svoj povratak.  Za razliku od mnogih hrvatskih nacionalnih „umova“, oni poznaju moć riječi i koriste te spoznaje ciljano, sustavno i naoko neprimjetno.

Hrvatima su naizgled i dalje uvjereni da je nebitno kako se što zove, nešto drugo je bitno, a što je to nešto drugo, e to je drugi par rukava.

Iako prosječni Hrvat u Crkvi sluša Ivanov prolog on ne razmišlja o tomu kakve veze ima taj biblijski tekst „I na početku bijaše riječ…“ s hrvatskom političkom bezizlaznošću i jadikovanjem.  

Ovim povodom, ali ne samo zbog toga, ja bih rekao:

„Nomen est omen“.

Jezik je izvor identiteta, a Hrvatu on kao da je nebitan.

Vinko Vukadin

Odgovori