NIŠTARIJINI ZAPISI: Zamalo bogati i slavni

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Čudio sam se oduvijek ljudima koji nasjednu na jeftine trikove na internetu, pa uplaćuju akontaciju za transfer novca iz neke afričke zemlje u kojoj je prije nekoliko dana nenadano preminuo jedan stric,  multimilijunaš, a njegovi nasljednici muku muče kamo s novcem, pa u tri ujutro pošalju mail i telefaks nekom sanjaru iz Europe, koji se nada glavnom zgoditku na lotu, bogatoj i osamljenoj ljepotici zaljubljenoj u njega, ili pak afričkom stricu.

Skupe su to nade, a sanjarske plaće obično  male, pa na ponekom računu dugo vremena nakon buđenja ostane crvena rupetina, kao da se stidi naivnosti svoga vlasnika.

Meni se tako nešto nikada ne može dogoditi – rekao sam često sam sebi, a prije nekoliko dana i Andreji.

Ti si moje pametno – ponosno mi je uzvratila, a ja se obradovao, posebno kad je nadodala da će se, ako i dalje budem takav bistar, udati za mene, da bismo se nakon uzajamnog hvaljenja bacili na piskaranje.

I Andreja i ja pišemo naime puno, ponekada čak i više nego što čitamo, pa se nakupilo misli, slova, rečenica, stranica, istina, laži i koječega drugoga, što međutim rijetko tko pročita.

Objavili smo doduše već po nekoliko naslova  u nakladama od stotinjak komada, budući da se ne isplati tiskati knjige koje će moljci pojesti, i jer naši čitatelji nikada nisu bogati, a u zadnje vrijeme većina njih muku muči kako preživjeti krizu, otkaz, punicu  ili drugu nesigurnost.

Bogu hvala da živimo u Austriji, ovdje je ipak puno bolje i lakše nego u Hrvatskoj ili Sloveniji – konstatiramo složno.

Otkad smo prisiljeni skoro cijeloga dana boraviti u kući pišemo još više nego inače, ja čak i na dva jezika, dok Andrejine tekstove prevodim na njemački, tako da nam za vrijeme karantene nije nimalo dosadno, iako više nismo mladi, pa u krevetu provodimo samo noći, no to je sasvim druga priča.

Odlučili smo stoga potražiti nakladnika u Austriji, lijepo smo sastavili biografije i bibliografije, uljepšavajući prošlost i sanjajući budućnost, te smo manuskripte poslali na nekoliko elektroničkih adresa.

Već prvu večer javio se jedan od ciljanih nakladnika uz napomenu da će njihovi stučnjaci pročitati tekstove i javiti se, drugi nas je odmah odbio jer izdaje samo stručne knjige, a treći obećao da će se javiti nakon što lektori odrade svoj posao.

Kvota 66,66 %, bolje nego kladiti se u nogometu!  – rekao sam uvečer svojoj Andreji, a ona se zadovoljno nasmiješila.

Onaj treći, čiji lektori baš čitaju naše tekstove,  javio se sljedećega dana i rekao da bi moglo biti nešto, ali trenutno nemaju kapaciteta, pa će se nas kontaktirati još jednom, kad prođe kriza.

Dva dana kasnije dobili smo lijepu poruku od prvoga nakladnika:

„Vaši tekstovi su izuzetno  kvalitetni i zanimljivi, ali naši marketinški suradnici moraju još procijeniti mogućnost plasiranja knjiga na njemačkom, austrijskom i švicarskom tržištu, na kojima mi već desetljećima uspješno radimo, pa ćemo nakon toga donijeti odluku.  Srdačan pozdrav.“

Obradovali smo se, a kako i ne bismo, jer tko imalo piše zna kakvi su nakladnici, naime spori, naporni i škrti na riječima, a još više na postotcima.

„Ovo bi moglo biti nešto“ – bogato smo se nasmiješili jedno drugome i sretni završili na terasi uz čašu vina.

Od trećega nakladnika još nismo čuli ništa novoga, ali se jučer, mailom s puno masnih slova i radosnom viješću da su nas izabrali i da se raduju budućoj suradnji, opet javio prvi, poslavši nam usput i ugovor.

Poskočili smo od radosti, Andreja je još jednom potvrdila da će se udati za meine, a naša papigica Pero zbrisao je iz kaveza i slavio s nama gnijezdeći se u mojoj kosi.

Odlučili smo krenuti u šetnju, te nakon povratka kući pročitati i potpisati ugovor, s ludom nakladom od 21.000 komada i provizijom za nas u iznosu od 25 posto. Uz predloženu cijenu knjige od 12,90 eura to bi značilo godišnju zaradu od piskaranja višu od 40.000 eura.

Po knjizi!

U to ime smo u gradu popili po duplu kavu, a Andreja je nakon nekoliko dana spucala i kolač sa šlagom, dok šampanjac nismo trebali kupovati, jer još negdje u ormaru imamo bocu koju sam dobio za Novu 2000. godinu  od jednoga klijenta.

„Konačno je netko prepoznao našu kvalitetu“ – usudio sam se pomisliti i to tiho saopćiti svojoj ženi, a njene oči se raširile, kao da pred njom umjesto mene glavom i bujnom frizurom stoji sam Bukowski, te smo cijelo vrijeme pričali o tome kako ćemo ubuduće barem jednom godišnje napisati po jednu knjigu i uživati u mirovini.

U mislima smo postali slavni i bogati, no po povratku kući ipak smo odlučili da malo prilegnemo, Andreja u krevetu, a ja na kauču, te da nakon toga u miru sve pročitamo.

Od uzbuđenja nisam mogao oči sklopiti, iako zadnjih tjedana svakoga dana zaspem u podne, a u međuvremenu sam se čuo i s najboljim prijateljem, koji mi je čestitao, da bih nakon toga preko WhatsApp-a informirao vlastitu i Andrejinu djecu, braću, sestru, nevjeste i nećake,  da im se pohvalim – što inače nije moja osobina –  ali mi je godilo kad su, jedno po jedno, mladi počeli čestitati, a da su tako nastavili dao bih im i besplatne autograme.

Vidjevši poruku nazvala me uskoro moja najpametinija i najljepša kći iz Berlina:

„Bravo tata. Kako se zove tvoj nakladnik?“

„Tako i tako“ – rekoh joj.

„Nazvat ću te za pet minuta“ – uzvratila je Daniela i javila se po drugi put već nakon trideset sekunda.

„Nisi ništa potpisao?“

„Nisam, zlato moje, još nisam. Kad se dignem s kauča pročitat ću ugovor i onda ga potpisati.“

„Ne trebaš ni čitati, a još manje potpisivati. Firma  živi od naivnih ljudi koji žele objaviti knjige, tiskaju po nekoliko komada, a na ime učešća u troškovima naplate od autora pozamašne sume, obično od starijih ljudi koji sanjaju o karijeri.“

„Hoćeš li ti to reći da sam star?“ – upitao sam skoro ljutito.

„Nisi star, tata,  ali već nekoliko desetljeća nisi niti mlad. Da si me ranije upitao rekla bih ti odmah da to zaboraviš. Nisi ništa potpisao?“ – još jednom me, kao da sam neuračunljiv, upitala kći.

„Nisam zlato moje, sad ću samo pročitati ugovor.“

Dijete je bilo u pravu, a mi smo, kratko nakon što se je Andreja digla iz kreveta, opet postali dva piskarala koja sanjaju o velikim nakladama.

No nikad nije kasno! – rekao sam joj dok sam prevodio njene priče, usput smišljajući kako da se izvučem iz neugodne situacije, budući da je i moj brat Marinko pročitao poruku koju sam poslao na obiteljski chat.

A Marinka već znate kakav je – sad me do Božića neće pustiti na miru smijući se na moj račun, onako kako samo zločesta braća to znaju.

Ali, tko zna, onaj treći nakladnik se još nije javio, pa ako Andreja i ja ipak postanemo slavni i bogati, dat ćemo svima koji su nam čestitali lijepe iznose.

A Marinko će dobiti jedno veliko, da prostite,… , jedno veliko ništa.

Blago Vukadin