NIŠTARIJINI ZAPISI: Nobelova nagrada za mir

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Skraćeno radno vrijeme već sljedećega tjedna završava, a meni nikako da padne na pamet ideja zbog koje bih mogao dobiti Nobelovu nagradu.

Na početku izolacije su mi predstojeća tri mjeseca djelovala kao cijela vječnost i bio sam siguran da ću otkriti nešto značajno. 

  • Možda i meni neka jabuka padne na glavu, pa ću dobiti ne jednu nego dvije nagrade,  jednu za moje otkriće, a drugu u ime Newtona?  Nisam mu ja kriv što je umro prije Nobela – mislio sam tada.

No, znanost je zeznuta disciplina, morao bih i obrazložiti štogod,  te sam odustao već prije početka čitanja i spremanja za svijetlu budućnost, isto kao i kod literature, gdje bih morao napisati barem petsto stranica, a printer mi se pokvario, papir je bio pri kraju i uvijek u deset idem u krevet, te izgubim najproduktivnije sate.

Stoga sam već krajem ožujka odlučio dobiti Nobelovu nagrada za mir, obrazlažući to činjenicom kako je jedan američki predsjednik dobio istu vjerojatno zbog boje kože i kontrasta,  kao prvi crnac u Bijeloj kući, prije nego je djeliće nagrade u vidu slatkih bombica pobacao po divljačkim, nedemokratskih i anticivilizacijskim gudurama Bliskoga istoka, govoreći okićen mirom osakaćenoj djeci:

  • Nemojte plakati, to ne boli jako i proći će brzo, narast će vama nove rukice i nogice.  To je moj poklon za vas od Nobelove nagrade!

Kategoriju nagrade sam dakle realativno brzo i uspješno odredio, no onda se pojavila sljedeća dilema koju sam, prije preuzimanja čeka morao riješiti, a ona glasi:

  • Hoću li Nobelovu nagradu za mir primiti samo kao Austrijanac, jer sam svojom odlukom i životom državljanin alpske republike, ili ću jedan dio prepustiti mome hrvatskom porijeklu, pa i govor prilikom svečanog prijema održati na njemačko-hrvatskom jeziku, a moja kći će sve simultano prevoditi na engleski, da ne ispadnem glupi ljačina?

Ako bih nagradu dobio samo kao Austrijanac onda bih smislio nešto genijalno, što bi našu turističku državu još više unaprijedilo, nešto poput toga da Nijemcima opet maznemo nekog pametnog i dobrog čovjeka za kojega će cijeli svijet vjerovati da je naš, poput Beethovena, a da im zauzvrat uvalimo nekog zločinca, novog Adolfa, pa nek se oni s njim baćkaju, a mi ćemo pjevati arije i jesti Mozartove kuglice. Razmišljao sam o tome da Nijemcima ukrademo Angelu, ali nisam znao koga da im uvalimo, jer adekvatno zlih ljudi Bogu hvala trenutno nemamo na skladištu, a dok se prvi pojavi završit će i moj skraćeni rad, pa je cijeli trud uzalud.

Ako bih nagradu dobio u ime svoga hrvatstva onda bi klasična zamjena dobrih i zlih s našom braćom Srbima bila besmislena, jer je na Balkanu sve drugačije nego u Europi, pa tamošnji narodi čuvaju vlastite zlikovce ljubomorno od drugih, te u Beogradu dižu spomenike bradatom Draži, a u Zagrebu potajno svetkuju Antu, ali ne onoga naivnog sveca iz Padove, dok dobrih muškaraca tamo kronično nedostaje.

Dobrih žena se pak velikodušno odriču i jedni i drugi, jer Balkan nikada ne bi bio ovako napredan kakav je,  ako bi žene uređivale njegove svjetove. Žene bi svojom naivnošću vjerojatno spriječile ratove, pa onda nitko ne bi mogao sklopiti primirje, stoga neka one kuhaju i peru, a na izbore koji se u vrijeme korone provode jedino u dva napredna balkanska plemena, neka ne izlaze da nam ne unište šanse za Nobelovu nagradu za mir.

Kako dakle dobiti zasluženo i planirano priznanje  s balkanskom temom?  Nemoguća je to misija, osim ako bi mi krenulo za rukom dokazati da je Isus bio Hrvat, jer smo mi genetski povezani s Aramejcima, isto kao i on.   No, što će onda reći braća Srbi? Oni znaju da je sveti Josip, Marijin zaručnik, bio bradat i zvao se Josif, pa je i njegov posinak pravi pravcati Srbin, budući da se kod njih sve računa po muškoj liniji.

Nema dakle nikakve šanse da Nobelovu nagradu za mir dobijem s nekom austrijskom, a kamoli s balkanskom temom, te sam odlučio postati internacionalan.

Noćas, dakle pet dana prije isteka roka do kojega moram nešto smisliti, sam kao i obično u tri ujutro krenuo na dugački tamni put kroz hodnik do zahoda, nakon što sam prije spavanja neplanski popio dva umjesto samo jednoga piva.

Mamuran i omamljen snovima htio sam se prvi put od izbijanja virusa sagnuti i dignuti dasku da je ne uprskam i da me Andreja ne probudi mokrim krikom kad i nju na put natjera pola litre bevande,  no to je druga priča.

Dasku nisam našao, pa sam, također prvi put u zadnja tri mjeseca upalio svjetlo, da ne bih kao obično piškio napamet u poznatom pravcu.

A onda sam ugledao čudo.

Daska je bila dignuta!

  • Mora da je Andreja prije spavanja digla dasku, plašeći se moje savjesnosti – zaključio sam, ne sjećajući se više tko od nas dvoje je prije završio na zahodu, a tko u krevetu.

U tom trenu mi je konačno sinulo kroz glavu!

Sad znam kako ću dobiti Nobelovu nagradu za mir, jer ću svojim otkrićem spriječiti puno svađa, rastava, probuđenih susjeda i već rezerviranih ratova koje bi nasljednik crnoga Nobelovca sigurno uskoro počeo voditi željan mira.

Drage žene, vi ste ne samo ljepše i pametnije od nas, nego ste i marljivije, pa vas stoga molim da mi omogućite dobivanje nagrade tako što ćete nakon obavljanja vaših poslića na zahodu, same dizati dasku jer je to vama puno lakše budući da se zbog zakona prirode ne morate pritom saginjati, a mi ćemo zauzvrat, nakon što u tri ujutro prošećemo po stanu istu spustiti i ugasiti svjetlo, kojega za svaki slučaj ostavite upaljenim.

Ako koja kaplijca poprska pločice nemojte se previše ljutiti na nas.

Krpa za brisanje je ispod umivaonika, a rok za nominiranje kandidata za Nobelovu nagradu za mir uskoro istječe, istovremeno s mojim skraćenim radom. 

Blago Vukadin