NIŠTARIJINI ZAPISI: Coronine priče 14

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

BUKI

Krajem osamdesetih godina, u jedno zimsko predvečerje, po zamolbi poznanika Ante iz Imotskoga, zaputio sam se iz Graza u Maribor, da tamo pokupimo njegova prijatelja i „najboljeg slikara“ kojega on poznaje.

Na kolodvoru, odjeven u crno, čekao nas je mladić naših godina, ugodnoga glasa i blagoga pogleda, Zdravko Buljan, zvan Buki, koji je odlučio preseliti se iz Zagreba u Austriju.

U to vrijeme naše šareno društvo stanovalo je na različitim adresama u povoljno iznajmljenim stanovima u Grazu, koje bih često ja pronašao jer sam radio za jednoga posrednika nekretnina, čistio stubišta, kosio travu i seljakao se iz jednoga stana u drugi, pa bih i prijateljima u slučaju potrebe mogao pomoći.

Budući da je Ante u to vrijeme bio u vezi s djevojkom koju je kasnije vjenčao, odlučili smo prilikom povratka kući da će Buki za početak stanovati kod mene, dok mu ne nađemo neki poslić i manji stan.

Tako smo i učinili.

Buki nije imao puno novca, još manje nego ja, ali nije htio ni govoriti o tome da besplatno stanuje, pa bi redovito u ranu zoru ustajao umjesto mene, mijenjajući me prilikom čišćenja snijega, metenja stubišta i pješačke staze ispred zgrada i svakakvih drugih poslova koji spadaju u zadaće višestrukog kućepazitelja.

Čim bi skupio malo više šilinga Buki bi kupio boje, platna i kistove, te bi uvečer slikao svašta i svakoga, najviše po motivima iz likovnih časopisa koje smo nabavljali u raznim antikvarijatima.

On je prvi i posljednji slikar koji je napravio moj portret, ali se je isti negdje u prošlosti zagubio, dok su mi druge njegove slike ostale zauvijek, seleći se sa mnom iz jednoga u drugi stan, pa tako danas krase zidove našega dnevnog boravka.

U to vrijeme su i moja braća i sestra Bukija i mene često zvali na ručak, pronalazili nam kojekakve poslove, pa i oni posjeduju barem po nekoliko njegovih slika, često s motivima suhozidova i starica iz Gornjeg Bitelića kod Sinja, njegova rodnog sela.

Godinu dana i nekoliko mjeseci, sve dok Buki nije dobro naučio njemački i upoznao svoju kasniju suprugu Franku, također slikaricu, rodom iz Kiseljaka, koja je u Sarajevu završila likovnu akademiju i u to vrijeme radila u Grazu, stanovali smo zajedno.

Zbog moga preseljavanja u Beč dugo se nismo vidjeli, sve do dvije tisuće druge godine, kad sam izdao svoju prvu knjigu, pa se sjetio prijatelja i slikara Bukija.i njegova djela promijenila, postala zrelija i dorađenija, vjenčali su se i uskoro dobili dvoje djece.

On je ilustrirao moj prvijenac nježnim crtežima iz sedam dijelova, a ja sam njemu zauzvrat preveo knjigu s molitvama prije jela, jer je u to vrijeme radio kao vjeroučitelj, nakon što je u međuvremenu završio studij.

Usput je radio i u jednoj dijecezanskoj knjižari, gdje bi klijentima osim knjiga ponekada prodao i pokoju ikonu – Franka mu je pokazala tehniku, a on istu predano i savjesno, kakav je inače bio, usvojio.

Često bih ga se sjetio, bolje rečeno kad god bih pogledao slike na zidu dnevnog boravka ili dok bih djeci i ženi pričao o prošlim vremenima.

Prije mjesec dana, nakon izbijanja corone i zabrane druženja, putovanja i koječega drugoga, nazvala me moja sestra Marija i rekla da je Buki preminuo, nakon duge i teške bolesti.

Nisam htio ni mogao povjerovati da je to istina, budući da nisam ni znao da je moj prijatelj obolio.

Na sprovod mu, zbog pandemije, nisam mogao otići.

Kad prođe ova pošast zaputit ću se do Graza, do centralnoga groblja, i pronaći njegovo zadnje počivalište.

Možda se nalazi u blizini groba našega šogora Pere, za čiji nadgrobni spomenik je Buki napravio predivan nacrt s nježnim, pitomim linijama – onakvima kakav je on sam bio.

Pokoj duši tvojoj, dragi prijatelju.

Blago Vukadin