Piše: Blago Vukadin
Taman sam se oporavio od ljetošnjeg boravka u Mandinu Selu, povratio samopouzdanje i prestao promatrati ogledalo ili probati hlače od prošle godine. Postao sam opet optimist potisnuvši u daleke krajeve svijesti riječi stričevća Mire i Ivana, strina Kovačuše i Baćkuše, koji su svi, više-manje istovjetno, čim bi me vidjeli, tvrdili:
„Dobro si se udebljao, Blago! Jedi manje i kreći se više!“
Jedino moja najljepša tetka, Kata iz Miljacke, mi je povratila vjeru i nadu da ima i dobre rodbine, kad je, dok smo jeli janjetinu u njenom vrtu, napomenula:
„Jedi više Blago, slabo izgledaš i moraš se malo udebljati prije zime. Evo, ovaj komad je sladak, uzmi!“
Jasno da sam poslušao tetku. Tako sam odgojen i ne mogu starijima reći „Neću!“
Svemu međutim jednom stigne kraj, pa sam se nakon deset dana vratio u Austriju, spremio djecu na razne strane svijeta i sada imam vremena za sebe.
Počistio sam ormare od uskih majica, hlača, košulja i remena – obradovat će se netko mlađi i mršaviji – i počeo opet trenirati. Svakoga dana vrtim pedale sat vremena na kućnom biciklu, gledajući usput vijesti, nogomet, reportaže iz Afrike ili prebirući po mislima i radujući se pivu nakon tuširanja.
Rezultati nisu izostali.
Ne usudim se doduše još popeti na vagu, ali se moj trbuh istopio, podvoljak smanjio, a mišići na nogama ojačali. Kad obučem patike i šarenu košulju ponosno prošetam centrom grada, znajući da se mnogi dive mojoj perfektnoj figuri.
Lijep je to osjećaj.
Prošloga vikenda bio sam u Zagrebu.
Teta Vlasta i Bože još su na vratima primjetili moju promjenu u odnosu na zadnji posjet prije dva mjeseca:
„Opa bato!“, povikala je Vlasta, „Dobro si smršavio. Bolje ti je tako, bez škembe!“
Od radosti sam pojeo šaku oraha, dva kolača i popio travaricu, prije nego sam se zaputio do Dubrave, u kuću moje stričevke Ane.
U naselju Trnovčici bio sam zadnji put prije dvadesetpet godina, malo prije nego se rodila moja kći Daniela, ali sam Anu odmah našao- Čak sam taksisti rekao gdje da skrene.
Što ti je mladost!
Sportskoga duha i tijela ustrčao sam na prvi kat, poput srne, lagana koraka, ne zadisavši se nimalo.
U Aninoj kući sam kao kod kuće. Sve mi je poznato i domaće, kao da sam jučer zadnji put bio tamo, te sam se raširio na kauču, čekajući kavu i kolače:
„Dobro izgledaš Blagoja! Ima te!“, rekla je moja stričevka u čijim svatovima, prije četrdesetsedam godina, sam se prvi put napio.
„Zezaš se?!“, uzvratio sam tužnim glasom, ali je Ana nemilosrdno nastavila.
„Jesi li stig‘o brata Vinka?“
Ukočio sam se ništa ne govoreći.
I bolje je tako, inače bi se žena najlutila na mene, dok sam u mislima tražio odgovor na pitanje zašto Ana slabo vidi. Došavši do zaključka da je očna slabost posljedica njene preobrazbe u šesterostruku baka – Anina kći Ivanka i njen Ivan postali su po treći put roditelji i nakon dva sina dobili malu Milu, tešku 3,7 kila i dugaču 52 centa – prozborio sam pomirljivim tonom:
„Ane, bona ne bila, kako ne vidiš da sam srmšavio? Tri kila minimalno. Kad smo se proljetos vidjeli u Marijanijoj kući bio sam puno deblji, ali sad treniram, svakoga dana po sat vremena, a kile spadaju li spadaju. To s Vinkom si se šalila? Kakav Vinko! Vidi mene! K’o mladić.“
Čim je Ana došla do riječi ponudila mi je još jedan kolač, kojeg sam odbio, te motiviran jakom voljom, ostavio mjesta za pršut.
Ispričali smo se ne spominjući više ni kile, niti figuru, tako da sam skoro zaboravio izrečeno.
Uvečer, planirajući prizalogajiti malo kulena i komadić bijelog kruha, me je prošla glad, jer sam se sjetio Aninih riječi.
„Ane, Ane, pa što ti pričaš? Od tebe to nisam očekivao“, ljutio sam se ne uspijevajući biti osvetoljubiv, te sam odlučio nikome ne reći da sam Anu toga jutra zvao tri puta, u sedam, u osam i u deset sati.
Spavala je stričevka do kasno, ali nije htjela priznati, nego je smislila sljedeću priču:
„Jučer sam bila kod moje Ivanke i povela njenog sina Antu kod sebe, da se ona i zet malo odmore. Ante je razigran i svaki put mi telefon uključi na nečujni modus, tako da nisam ni primjetila kad si zvao.“
Pomislila je da joj vjerujem, pa nek ostane tako. Neću nikome ispričati da je spavala do kasnoga prijepodneva.
Ne valja o rodbini ružno pričati.