Današnja čitanja na blagdan Duhova su oduvijek bila vrelo inspiracije i prijepora. Isus na odlasku obećava učenicima poslati svojega Duha, treću osobu najtajnovitijeg i najkompleksnijeg dijela kršćanskog vjerovanja.
Jedan Bog u tri osobe. Što predstavlja Otac, što Sin, a što Duh?
Otac nam je svima manje više konkretan. Možemo ga zamisliti, možemo ga čak i nacrtati u svojoj mašti, nekada ga možemo zamisliti strogim, nekada blagim, nekada čak kao i majku, ali oko Oca nema prepirke.
Sin je isto tako prepoznatljiv, njega poistovjećujemo uvijek s Isusom, a on je bio konkretan. Uostalom o Isusu nam i pišu sveta Evanđelja, propovijedaju prvi kršćani. Isus je jedan od nas, bio je među nama i na njegovim riječima je izgrađena čitava kršćanska vjera.
No, problem nastaje kod Duha Svetoga.
On je nama nepojmljiv, nekonkretan, ispada kao neki uljez među ovom dvojicom. Nikako ga ne možemo svrstati, posložiti i dati mu oblik. Obično ga oslikavaju u obliku goluba, svjetla, oblaka i nečega što nije potpuno konkretno. Nekada bi nam bilo lakše da ga nema, da su ostala samo ova prva dvojica.
No, upravo Duh Sveti je poveznica, On je treći stup. Kršćanstvo bez Duha Svetoga nije pojmljivo, ono je u razini drugih vjera, svodi se na samo dva stupa, treći nedostaje.
Kršćanstvo bez Duha je klimavo, trese se i nestabilno je. Koliko god da je čovjeku neshvatljivo Trojstvo, ono je kršćanska okosnica. Bez Trojstva nema kršćanstva, a tek s Duhom kršćanstvo doživljava svoju puninu.
Upravo zato je današnji blagdan Duhova za kršćane izrazito važan kao poziv da prihvate aktivnu ulogu, da iziđu iz svojih skrovišta, da napuste sakristije u koje su ih ugurali oni koji ih progone i ne mogu shvatiti.
Tek dolaskom Duha kršćani postaju javnosti neodoljivi, izlaze na trgove i propovijedaju bez straha. Duh im daje snagu i darove jezika, simbola komunikacije i aktivnosti u društvu.
Čovjek je po svojoj prirodi oprezan, drži se sigurnoga dijela obale i ne srlja, ako ne mora.
Prvi kršćani nisu bili drugačiji. Opkoljeni protivnicima, ustaljenim istinama i tradicijom, kršćani se nakon Isusove smrti i odlaska skrivaju. Mjesto im je u sakristiji.
Vjera i politika nemaju ništa zajedničkoga, Neka ti ludi apostoli i sektaši sjede u svojim kolibama, drže svoju djecu na koljenima i pričaju o lijepim doživljajima s Isusom, al nek ostave židovsko i rimsko društvo na miru.
Vjeri nije mjesto u javnosti, a politici nije mjesto za propovjedaonicom.
Tu, navodno, logičnu i ispravnu tezu slušamo i mi danas, svaki dan i na svakom mjestu. Čak i revni kršćani nasjedaju na tu mantru i uznemireni su kad od svećenika čuju neku političku izjavu, kad se vjera upusti u avanturu tumačenja političkih i društvenih zbivanja.
Zar se voih dana ne sablažnjavaju i provinicijali radi izgovorene istine na oltaru? Njima i drugima nije važno je li svećenik rekao istinu, njih smeta jer je rekao ono što navodno nije riječ Božja. A koliki je to opseg riječi Božje da bismo mogli reći da se nešto smije, a nešto ne smije reći s oltara? Je li AIDS i kondom riječ Božja? Je li socijalna nepravda riječ Božja pa joj je mjesto za oltarom? Koliko svećenik i kršćanin smiju govoriti, a da ne iziđu na trg koji je rezerviran za (ne)vjernike?
To je pitanje koje si kršćani postavljaju od samoga početka. To je toljaga kojom kršćane pokušavaju ušutkati u svim režimima, od Rimljana, preko srednjeg vijeka, nacionalsocijalizma, komunizma pa do današnje demokracije. Po njihovom poimanju kršćanin mora šutjeti, ako mu oni ne dopuste govoriti.
No, je li nam Duh dat da šutimo?
Upravo suprotno. Duh je došao i sišao na učenike, ne da šute, nego da viču, da propovijedaju, da galame, da uzvikuju, propovijedaju i vrište istinu po trgovima, ulicama, društvenim mrežama i gostionicama.
Kršćanin koji je spoznao Duha i prihvatio ga ne može šutjeti, on ne smije šutjeti, on mora govoriti. Kršćanin koji je spoznao Duha ne može biti tih, on ne šuti na nepravdu, na neistinu, na objede i progone. Kršćanin koji je spoznao Duha izlazi na trgove i govori jezikom koji je razumljiv, on koristi jezik svojih slušatelja i svjedoči istinu na njihovom jeziku.
Čovjek koji šuti, iako ima dar govora, je sakat. Njega se teško razumije, on prihvaća ulogu objekta, on ne postaje subjekt.
Takav čovjek naginje paranoji tajnovitosti, skrivanja i osjećaju progona. Svugdje oko sebe vidi neprijatelje, progonitelje, opasnosti i zavjere. Takav kršćanin i čovjek je pun straha, boji se svoje sjene i svojih nepostojećih progonitelja. U privatnom životu se ne usuđuje prerezati nepravdu, u društvenom životu podnosi ropstvo i radije bježi nego da se bori.
Isus nam danas poručuje jasno i glasno. Poslao sam vam svojeg Duha i on će biti s vama u svim trenutcima, ako to poželite i ako sami prebrodite svoje strahove. Duh je onaj koji će vas hrabriti i voditi, ali vi morate obuti sandale i izići na trgove.
U hrvatskom narodu šutnja ima tradiciju, jako dugu i jako učinkovitu. Hrvati su kondicionirani šutjeti, pognuti se i mrmljati.
Svi su krivi, samo ja ne. Ja jadikujem, tugujem i bijedan sam. Kad upoznam nekoga za koga mislim da ima više, ja mu pričam kako je moja mirovina mala i kako moja djeca nemaju posla. Kao da svi oko mene imaju milijune i posla. Ja se volim tužiti i moliti druge da odrade moj posao, očekujem da netko drugi napravi ono što je moj zadatak i moja obveza.
Ja se ne usuđujem reći prijatelju da se ne slažem s njim, ne usuđujem se reći mužu ili ženi da mi taj život ne odgovora, nemam snage usprotiviti se vođi stranke ili šefu u tvrtki. Naučio sam se pognute glave čekati milost i da me Bog spasi.
Bog međutim šuti, tako nam se čini. Ponekada pomislim da je Bog mrtav, da nas je zaboravio i da je naša borba samo opsjena.
No, Bog nije mrtav, nije nas zaboravio i nije nas napustio. On nam je poslao Duha kojega ne prihvaćamo jer taj Duh je došao da me uzme za ruku, a ja se ne dam. Taj Duh je Duh borbe, protivljenja, govora i snage, a ja sam rado bespomoćan, tih, pognut i jadan. Takav Duh me zove da se uspravim, a ja sam rado pognut. Duh me gura na trg, a meni je tajnovitost mojeg skrovišta najdraža. Duh me poziva da zavrnem rukave, a ja sam rado lijen, rado druge optužujem da su krivi za ono što se meni događa.
Duh Gospodnji je uporan, ali mi smo rezistentni. Uporno se opiremo i nedamo se na trgove. Svoju vjeru svjedočimo formalnostima, a ne snagom borbe za istinu. Kad netko i progovori mi takvoga proglasimo beskorisnim laprdalom, uvijek je nešto drugo važnije, uvijek je to što drugi učine premalo. Mi želimo sve odjednom, zato ne izlazimo na trgove jer znamo da sve odjednom ne možemo. Skriveni u svojim katakombama plačemo i jadikujemo jer smo ostavljeni, jer smo bijedni i nevoljeni. Duh nas poteže, povlači, On nam kaže da moramo na trg, da se moramo osloboditi strahova, al mi se opiremo.
Opiremo se šutnjom, prilagođenošću i pognutim stavom. Šutimo pred nepravdom prema vlastitom narodu, pognuti smo pod toljagom onih koji nas mrze i progone zbog vjere ili uvjerenja, radije konstatiramo da su drugi krivi nego da se uspravimo i počnemo vrištati istinu.
Danas je dan Duhova, dan jasnog i glasnog izražavanja vjere i hrabrosti. Ne u sakristijama, nego na trgovima.
Hrvati su vjerojatno jedan od plašljivijih naroda što se tiče sljedbe Duha. Iako imamo fantastična iskustva u kojima smo spoznali snagu Duha, borili smo se za slobodu i istinu s krunicom oko vrata, mi smo upali u depresiju tamnih sakristija i nadamo se da će nas netko spasiti.
Taj netko je uz nas, on nas vuče za rukav, on nas udara štapom vjere, a mi se opiremo jer smo lijeni i ustrašeni. Ustrašili su nas oni koji mrze i vjeru i čovjeka, oni koji su nas uvjerili da je vjeri mjesto u sakristiji. Oni i danas drže u svojim rukama bič laži i mržnje kojim nas drže u ćošku šutnje i pokornosti.
Strah koji osjećamo je strah od nas samih i naše slobode, strah od Duha koji oslobađa i čini sretnim.
Danas je dan kad nam Bog kaže da se nemamo čega bojati. Danas je dan kad je Isus bičem ljubavi istjerao vjeru iz sakristije na ulice i trgove.
Tekst: Vinko Vukadin