NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Kako postići ciljeve?

Danas nas Luka odvodi u vrijeme pred sam Isusov odlazak u nebo. Očito je došlo vrijeme oproštaja.

Cilj putovanja je Jeruzalem.

Isus još jednom ide do Jeruzalema, metropole i središta čitavog političkog i vjerskog života. Možda namjerava uputiti svoj zadnji poziv Židovima da se obrate, možda se želi samo pomoliti u Hramu.

Poveo je Isus opet svu svoju sljedbu, oni idu ispred Njega i iza Njega, pripremaju put i čiste ostatke. Terenski radnici koji sudjeluju u velikom projektu. Kad se primakla noć, Isus se umorio, po običaju negdje će se smjestiti, ovaj put odabire neko samaritansko selo, a ne smokvu ili kakvu liticu. Isusovi poklisari odlaze do sela i objašnjavaju Samaritancima, smrtnim neprijateljima, kako stiže veliki prorok koji se umorio i da bi bilo dobro negdje ga smijestiti, jer  put do Jeruzalema je dug i naporan. Čuvši da se radi o židovskom učitelju, Samaritanci su na poklisare nacalakali sve svoje pse i najurili ih kamenjem i toljagama.
Vrativši se, poklisari pričaju što im se dogodilo, jedan je izgubio sandale, drugoga je ugrizao neki samaritanski pas, a bijes koji su osjetili teško mogu prenijeti jer se odmah stvorila glasna osvetnička skupina koja bi selo zapalila.

Oni znaju da mogu, Mesija je s njima. Samo jedan udarac dlanom o dlan i evo ognaj koji će spaliti tu samaritansku gamad, njihove kolibe, ovce i pse s djecom i ženama.
Umjesto uvrijeđenosti i osvete On sasluša što mu pričaju poklisari, smiruje svoje učenike, pokušava im objasniti da u osveti nije posveta i da su i ti Samarićani njihova braća.  Isus je miran, kao da se ništa nije dogodilo i kao da je priča s poklisarima i psima samo dobar uvod u Njegovu današnju poruku.

Kako bi poruka bila potpuna, Isus ne gubi vrijeme na Samarićane i njihovu mržnju, On se ne obazire na prijedloge svojih, osvete žednih, učenika nego ide dalje u sljedeće selo. 

U tom selu su bolje sreće, vjerojatno je selo bilo manje neprijateljsko ili je možda neki učenik tamo otkrio neku svojtu, pa su se učenici smjestili. Isus i ovdje propovijeda, okuplja seljane i djecu i govori im o kraljevstvu nebeskom. Kad je to čuo, neki oduševljeni čovjek dolazi do Isusa i klečeći ga moli za dopuštenje da ga slijedi.

“Kamo god da kreneš Učitelju”,

zvuči odlučno, gordo i jedino ispravno. Tako emotivno to nebi rekao ni neki današnji partijski uhljeb svojem šefu stranke.

No, Isus ne traži površno izražavanje spremnosti na sljedbu, On odmah istoga trenutka na stol stavlja karte i pokazuje tom novooduševljenom sljedbeniku u što se upušta.

Isusovo pitanje je jednostavno: “Jesi li ti siguran?” Kako bi mu pokazao u što bi se upustio, Isus uzima onaj događaj od jučer predmrak, kad su ih Samaritanci najurili, pokazuje entuzijastičnom seljaku što bi ga čekalo, ako bi se odlučio i što je potrebno ako želi uspjeti na putu prema cilju. Umjesto predizbornih obećanja o medu i mlijeku, Isus navodi da nema ni krova nad glavom, ni jastuka pod glavom. Čak i divlje životinje žive udobnije od Sina Čovječjega.

Nije nam rečeno i preneseno što bi s tim potencijalnim sljedbenikom, ali nam Luka priča o onima koji su se odlučili, ili ih je sam Isus pozvao na sljedbu.

Prvi je onaj što ga Isus zove da mu se pridruži. Vjerojatno je Isus prepoznao njegovu vjeru i spremnost, ali je zanemario njegovu povezanost s dosadašnjim životom i obvezama. Taj prvi bi najprije pokapao oca, ta to mu je dužnost po svim pravilima i običajima. 

Isus ga sasluša i umjesto da kaže, hajde de, pričekat ćemo, On ga šokira izjavom da ostavi tijelo mrtvoga oca neka ga pokapaju mrtvi, a on neka krene putem Isusovim. Za pobožnog Židova, koji je oduševljen Isusom, je to pravi šok, bezobrazluk i sramotna izjava. Isus njemu ozbiljno veli da mrtvoga oca ne pokopa. Nevjerojatno. Nije mu trebalo dugo da od velikoga proroka u njegovim očima nastane veliki propalica.
Sljedeći odabranik bi se pak oprostio od obitelji, poljubio ženicu i dječicu, pomazio najdraže janje i dao psu zadnju kost, a onda bi se uputio s Isusom. Isus mu isto tako veli da ne okoliša, da ne odugovlači, da se odluči: “DA” ili “NE”. Odabranici, učenici i potencijalni sljedbenici ga gledaju mutavo, ne mogu doći sebi jer im je neopisiva ta jasnoća zahtjeva. Isus kao da nema razumjevanja za obične ljudske potrebe i obveze.

No, je li to baš tako? Je li isus prepotentni i bahati tip koji ne shvaća ljude ili je posrijedi nešto drugo? Isus nam danas zorno pokazuje da u odluci sljedbe cilja nema mjesta kompromisima, odugovlačenju i vezivanju za lažne propise, običaje, ljude i grupe.

Današnje Evanđelje je prava riznica natuknica kako postići ciljeve i kako se koncentrirati na bitno u životu. 

Isusov cilj je Jeruzalem, jasno i precizno kao iz najbolje knjige o postizanju ciljeva. Njegova ekipa mu govori da ga žele slijediti, motivirani su i obećavaju mu da ga ne će napustiti. Koliko to obećanje vrijedi vidjeli smo na Veliki Petak. Isus je iskusan i dobro potkovan vođa, On ne govori napamet, On zna što znači imati cilj pred očima i postići ga.

Zato Isus danas nije umiljat, nije od vune i Njegove riječi ne mirišu na pomade. On je danas beskompromisan, brutalan i izrazito zahtjevan. Kao da ga se ne tiču nikakvi običaji, nikakva svakodnevna pitanja i obveze. Čudan je to Isus, nema ništa od onoga blagoga koji miluje dječicu i priča o ružičastim snovima svojih odabranika. Ne, Isus je na putu prema Jeruzalemu. On ima svoj cilj a taj cilj zahtijeva jasne korake kako ga ostvariti.

Koji je to Isusov priručnik za sljedbu i za postizanje ciljeva? 

Kao prvo jasno je da naš cilj, po Evanđelju, nije neki običaj, nije umiljato prijateljevanje s nekim tko nas ne želi, nije ovozemaljski. Jeruzalem je simbol vječnoga, nepotrošivoga, neporecivoga, simbol nade, simbol države i vjere. Na putu prema cilju nailazimo na mnoge prepreke, neprijateljstva i bijesne pse. Sve to nas može omesti u hodanju prema krajnjem cilju i svaki novi sljedbenik, nova ideja, novo prijateljstvo ili obveza nas može odgurnuti od puta kojim moramo kročiti prema cilju.
U ovoj priči je to najprije ono samarićansko selo, nakon toga je obveza prema prošlosti, mrtvacima, našim vlastitim ili nečijim tuđim, a onda dolazi obveza prema onim koje volimo, onima koji nas drže u zagrljaju svoje ljubavi i ne daju nam nimalo pomaka prema cilju.

Sve ove prepreke imaju svoja obrazloženja, razloge, opravdanja i logična su. Prva prepreka su neprijatelji, oni nas mrze, calakaju pse na nas, ogovaraju, pljuju, udaraju i tjeraju od puta.
Opasnost u ovom slučaju je da sami posegnemo za osvetom, da umjesto ignoriranja i sažalijevanja udarimo gromom i vatrom na njih, da se par dana zadržimo paleći njihovo selo i uživajući u svojoj pravednosti.

Isus nam kaže jasno i glasno: Ne, nema osvete. Nije to čak ni pitanje pravde nego pitanje vlastitih ciljeva. Naš cilj je Jeruzalem, a ne spaljivanje nekog neprijateljskog sela i dokazivanje da smo moćni, pametni i u pravu. Isus ne gubi vrijeme na mržnju i osvetu. On slijedi svoj cilj, odlazi u drugo selo i tamo pronalazi jastuk i sljedbenike. 

No, kad se malo opustio, prenoćio i probudio dolazi do nove prepreke. Ovaj put je prepreka obveza, običaj, ustaljenost. Zanimljivo je da ovaj sljedbenik sam sebe nudi. No, on je vezan za običaj, za prošlost, za dužnost. Oca treba pokopati, to je dužnost. Zvuči logično, normalno i očekivano. Isus opet šokira.

Što je to običaj, što je to obveza naspram tradicije i naspram navodnih prava u odnosu na cilj koji je ispred nas? Što nam je važnije, propis ili cilj? Organizacija ili ideja?

Isus vidi cilj, On ga poznaje i On ga želi postići. Na tom putu On se ne obazire na običaje, na ovozemaljske obveze, On zna da je ovaj život prolazan. Zato nas poziva da napustimo naše pupčane vrpce s mrtvim običajima, ciljevima i vezanošću za smrt. A smrt je sve ono što završava na ovoj zemlji.

Treća prepreka su oni koji ns drže svojom ljubavlju u zagrljaju i ne daju nam odmaknuti se ni milimetra. Isto zvuči logično i normalno. Oprostiti se od obitelji, pregledati sva vrata i prozore prije nego krenemo na put prema Jeruzalemu. No, Isus je opet odlučan i beskompromisan. Ako znaš što je tvoj cilj, onda ne dopusti da te prijatelji od njega odmaknu. Zaboravi sitne obveze.

Na kraju Isus svim šokiranim učenicima i potencijalnim sljedbenicima pojašnjava zašto je tako odlučan i beskompromisan. On uzima za prispodobu orača i plug. To svi oni poznaju i iskusili su.

Isus njima i nama pokazuje kako se postižu ciljevi, Isus nas vodi pomoću cilja. Na nama je da:

  • odredimo što nam je cilj – Jeruzalem?
  • uputimo se na taj put
  • ne dopustimo da nas od puta odvedu ni neprijateljstva, ni obveze ni prijatelji
  • kad smo se odlučili ne tugujmo za prošlošću i starim putevima, ne okrećimo se

Slijediti Isusa znači biti odlučan postići ono što nam je cilj, Jeruzalem, vječnost. U toj sljedbi nema gubljenja vremena, niti smije biti okretanja unatrag. Ako želimo slobodu onda se moramo osloboditi pupčanih veza s neprijateljima, s mrtvima i s prijateljima koji nas sputavaju.

Na nama je odlučiti hoćemo li kročiti prema cilju ili ćemo imati isprike zašto ipak cilj nismo postigli.

Isus kaže: “Ne okreći se, ako si se već odlučio, slijedi i ne ćeš se pokajati!”

 

Tekst: Vinko Vukadin