Današnja čitanja Izlaska i Evanđelja na prvi pogled nemaju baš puno toga zajedničkoga, no svejedno mi se svidjelo kako su ispričana.
U knjizi Izlaska Mojsije čuva ovce svojeg punca, vjerojatno je s njim pas i frula, ovce pasu i dolaze do svetog brda Horeba. Mojsije nema pojma što će mu se dogoditi. On je egipatski pastir, bogato oženjen i priznat među Egipćanima.
Druga priča, ona iz Evanđelja, propovijeda o ljudima koji dolaze do Isusa i pričaju mu o Galilejcima koje Pilat dade pogubiti i njihova se krv pomiješa s krvlju žrtvenih životinja.
Zbog aktualnosti sam danas odabrao knjigu Izlaska kao podlogu za ove misli.
U priči Mojsije dolazi u kontakt s Bogom preko grma koji gori, a ne izgara. Bog mu daje nalog da spasi njegov narod iz ralja egipatskih. Narod jadikuje i tuguje, već je skoro nestao pod egipatskom čizmom, pa je Bog odlučio uslišiti molitve naroda i poslati svojeg pastira koji će ih izvesti iz ropstva.
No, Mojsije ne vjeruje u ono što vidi. Bog je odabrao njega, običnog pastira koji je do tada bio potpuno nepoznat. Mojsije uopće nema pojma što će on reći Izraelcima, tko ga šalje i od kud mu legitimitet. Još će ga i najurit jer je šarlatan, reći će mu da je suradnik egipatske tajne službe i da mu je jedini zadatak rastočiti i ono malo izraelskog zajedništva i sreće u ropstvu. Uostalom tko Izraelcima garantira da će ta nova država biti uopće bolja od ropstva u Egiptu? Kod Egipćana je bilo barem nešto za pojest, krov nad glavom je bio svima osiguran, a bič je normalan u takvim sustavima. Mojsije već promišlja o batinama koje će dobiti, o optužbama da je egipatski špijun jer ipak je njegov punac Egipćanin i to svećenik, dakle uglednik.
Jadni Mojsije se uplašio prije nego je i krenuo u avanturu, no Bog ne popušta. Bog zna i čuje za nevolje, On očekuje upravo ono čega se Mojsije boji. On zna da će Izraelci htjeti ostati kod lonaca i da će im biti teško krenuti na put slobode u vlastitu državu. Obraćenje i snaga za slobodu nisu uvijek tako snažni pa je za očekivati da će po Mojsiju lupati svim oruđima, a ako Egipćani saznaju što ovaj smjera, eto ti vraga i muke.
No, Bog ima plan. Njegov je plan jednostavan i sažet u samo jednoj rečenici: Ja sam koji jesam tu. To je ime Boga kojega Izraelci ne poznaju, ali će ga prepoznati čim Mojsije izgovori njegovo ime. Bog Mojsiju daje sigurnost da će biti uz njega, da je On tu u svakom trenutku, ali Mojsije mora zavezati obuću i zasukati rukave, on mora pokazati odvažnost i krenuti u akciju.
Tako je i s Evanđeljem. I u Evanđelju Isus traži osobnu odgovornost i obraćenje. Smokva koja ne donosi ploda je beskorisna, ali Bog joj daje još jednu godinu da se odluči, da konačno počne nositi polodove umjesto puke sjene.
Današnja čitanja se lijepo daju povezati s hrvatskim narodom i blaženikom Alojzijem Stepincem. Upravo naš narod je jako sličan izraelskom, dugo u ropstvu i izbavljen bukvalno rukama nepoznatih malih boraca, s krunicom oko vrata uz vodstvo onoga koji i sam bijaše pripadnik elite tlačitelja.
Uprvo Stepinac je primjer odvažnoga čovjeka koji je u najtežim trenutcima osobne i nacionalne povijesti imao snage pruzeti odgovornost iz vjere u Boga i ljubavi prema narodu.
Kad je bilo najteže on je prihvatio svoju ulogu i častno ju nosio do smrti. Bog je i njega odabrao, kao i druge velikane, iz mase naroda, nepoznate do tada, ali velike nakon preuzimanja odgovornosti.
Bog je čovjeku dao ulogu da se bori za istinu, pravdu i slobodu. Bog ne želi narod bez slobode, ne želi čovjeka koji ne nosi plodove, ali čovjek mora sam preuzeti tu ulogu, mora ju prihvatiti slobodne volje i mora konačno početi nositi plodove.
Bog je strpljiv, kao što bijaše strpljiv sa Stpincem, nekadašnjim borcem na Solunskoj fronti. Bog nam daje šansu za pripremu, za ispravak i za trenning. On nas ne gura u bitku nespremne nego nam pomaže i podučava nas da možemo izdržati napade i objede, pokude i podvale.
Bog je uz nas ako stupimo s njim u kontakt i ako izujemo svoje opanke, sandale ili cipele ponosa, bahatosti i nevjere.
Bog gori od ljubavi, na nama je da tu ljubav prepoznamo.
Bog nas vodi, na nama je da podignemo stopala.
Bog je onaj koji je tu, na nama je da otovrimo oči kao Stepinac i da se borimo jer smo za borbu predviđeni.
Oni koji nas budu zaustavljali su još uvijek rađe egipatski robovi, njih ne smijemo niti slušati, niti ih slijediti, ako bismo slušali one koji jadikuju, ali i dalje sami sjede uz lonac, onda bismo vječno ostali zarobljenici i neplodne smokve koje će Bog ljutito odsjeći i baciti u vječni plamen zaborava.
Stepinac je primjer kako se na svakom mjestu može preuzeti odgovornost i kako se iz svake pozicije može biti plodnim stablom za vlastiti narod.
Vrijeme je pustinje i putovanja.
Na nama je da preuzmemo svoju odgovornost i da druge ne omalodušavamo u želji i volji da budu dio Božjeg plana oslobođenja.
Ne jadikujmo nego zasučimo rukave i pomaknimo se od obmane da je ropstvo ljepše od slobode.
Ropstva su različita, svatko nečem robuje.
Odbacimo okove i vjerujmo da je u osmijehu, koji nam netko daruje svaki dan, ona vatra koja gori i ne izgara. Ona će nam pomoći u oslobađanju.
Svatko je pozvan obaviti svoju misiju, a naša misija je prikazana u dvije sudbine današnjeg dana: u Mojsiju i Stepincu.
Obojica bijahu prihvaćeni, odbačeni, prokleti, a na kraju postadoše kotačima slobode.
Zahvalimo se na vatri ljubavi i krenimo s ljubavlju u akciju. Budimo i mi kotačima pomaka i slobode za sebe i svoj narod.
Tekst: Vinko Vukadin