Sigurno ste čuli ovu pripovijest: Zapao čovjek u životnu opasnost. Obećao svetom Anti: “Ako se živ vratim svojoj kući, darovat ću crkvi najboljega vola.”
I vratio se živ kući. Trebalo je obećanje izvršiti. Stoga on dovede na sajam vola vodeći ga na novoj uzici. Tko god ga je upitao za cijenu, on je spremno odgovarao: “Vola dajem za 50 maraka.”
“Ne šali se s nama!” – odgovarali su kupci.
“Ne šalim se! Vol košta 50 maraka, a uzica 2500.”
Tako je i bilo. On prodao kako je i zacijenio.
Svećeniku je u crkvi kao zavjet darovao 50 maraka. “Prevario” je svetoga Antu.
Zavjet spada među najsvetija djela koja katolik može učiniti.
Tko zavjet čini, taj priznaje Boga svojim stvoriteljem i gospodarem. Zato stavlja sebe i sve svoje u Božje ruke.
Zavjet posvećuje čovjekov život i čovjekov dar.
Zato: Ne zavjetuj se olako! Treba dobro promisliti i posavjetovati se sa razboritim Ijudima.
– Ako si zavjet učinio, onda ga ispuni!
– Ako ti je nemoguće ispuniti zavjet, reci ispovjedniku. On ima vlast zamijeniti zavjet u neko drugo dobro djelo. Ali ne uvijek i svaki zavjet.
– Nije zavjet sve što se Bogu obeća! Ima i običnih obećanja. I njih bi trebalo ispuniti.
Svi smo mi patnici. Manje-više pati svaki čovjek. Bol i patnja postali su opći potop od kojega nitko ne može pobjeći.
Ipak mi vjernici imamo sreću da svoje boli možemo pretvoriti u suho zlato kojim se kupuje nebeska sreća. Zato: nikada ne treba klonuti duhom! Ne smije nas bol slomiti! Imajmo vjeru u Božju providnost!
Tekst: fra Petar Ljubičić