NEDJELJNA PRIČA: Ustrajna i žarka molitva spašava obitelj

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Sin postaje svećenik i roditelji se obraćaju

Živjeli su u malenom gradu na obali rijeke. Vrlo mirna i skladna obitelj. Tako su svi mislili.

– Roberte, dijete, – reče djed Stanko – sutra je nedjelja. Hoćeš li s djedom u crkvu? Sutra će u njoj biti mnogo djece.

– Kakva crkva? Što trabunjaš stari!? – poviče bijesno djedova kći Zorica.

– Ako ti se ide, ti idi, što nam stalno izazivaš dijete. Ionako je sutra nogometna utakmica, a Robert to voli.

– Mama – reče sedmogodišnji Robert – ja bih bar jednom išao s djedicom u crkvu.

– Ideš na utakmicu i kvit – poviče djedov zet Vlado.

I tako se to ponavljalo iz dana u dan, iz godine u godinu. Djed Stanko svaku bi večer ušao u svoju sobu, bacio se na koljena pred sliku Majke Božje, pred kojom je uvijek gorjela svijeća i molio: “Presveti Bože! Ti, koji sve vidiš i sve znaš, obrati moju izgubljenu obitelj, vrati je na pravi put, na put vjere!”

Djed je molio, a Zorica, Vlado i Robert svaku večer bi odlazili u noćni bar ili bi kod kuće pustili zaglušnu glazbu i plesali „rokenrol.“

Došao je dan kad se djed Stanko oprostio s ovozemaljskim životom. Pokopali su ga jednostavno, bez ikakva obreda. Djed je umro, a njegova je obitelj nastavila živjeti po starom. Robert je pohađao sedmi razred. Jednoga dana uletio je u djedovu sobicu, iz koje je htio izbaciti sve stare stvari i u njoj napraviti “disko”. Bacao je stvari kroz vrata. Kad je došao do slike Bogorodice, bijesno ju je strgnuo sa zida i htio je baciti.

Najednom mu pogled padne na komadić papira utaknut u okvir slike. On ga uzme i počne čitati: “Roberte, dok sam živ, molim se za tebe i za tvoje obraćenje od grješnoga života, ovdje u ovoj sobi, pred ovom slikom. A kad umrem, molit ću se za tebe u nebesima!”

Te su riječi, pisane djedovom drhtavom rukom, čudotvorno djelovale na dječaka. Iz sobe kao da nije izišao onaj isti dječak koji je ušao. Bio je tih, potišten, blijed. Od toga dana suprotstavljao se roditeljima da ga vode u grijeh, u društvo gdje se psuje. Izgovarao se da mora učiti. Negdje je nabavio Bibliju i čitao je. Naučio je moliti Očenaš i još mnoge molitve. Roditelji o tome nisu ništa znali. Da su znali, spriječili bi gaj još prije nego je krenuo Isusovim putem.

Robert je završio osmi razred.

Mama, ja ću u sjemenište, bit ću svećenik – reče on.

Što?! Sve drugo, samo to ne i ne! – vikala je majka.

Unatoč svemu, Robert je postao svećenikom. Na njegovoj mladoj misi, mama Zorica mu je ponosno sjedila s jedne, a tata Vlado s druge strane. Oni odnedavno pobožno idu nedjeljom u crkvu i mole se Bogu.

Dok je Robert, mladomisnik, svečano podizao hostiju, začuo je djedov glas: “Bog mi je dao milost da po njemu obratim tebe, unuče moj, a tebi je darovao milost da obratiš svoje roditelje. Uslišana je moja molitva i moja obitelj pošla je pravim putem. Bože, Bože moj, svemogući!”

 

“Molite, i davat će vam se! Tražite i nalazit ćete!

Kucajte i otvarat će vam se!

Jer, svatko tko moli, prima; tko traži nalazi

i tko kuca, otvara mu se!”

(Mt 7,7-8).

 

“Radi kao da ćeš uvijek živjeti, a moli kao

da ćeš sutra umrijeti!”

Tekst: fra Petar Ljubičić