NEDJELJNA PRIČA: Sv. Pijo iz Pietrelcine

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Moderni svetac s ranama na rukama i nogama

Pater Pio spada u najznačajnije i najznakovitije svete osobe ovoga našega burnog stoljeća. U životu je iskusio neobične i nadnaravne pojave zbog kojih je bio u početku neshvaćen ili pogrješno tumačen od jednoga broja ljudi. S druge strane on je privukao i okupio oko sebe veliko mnoštvo pobožnih duša iz čitavoga svijeta i vodio ih Bogu na svoj sasvim jedinstven i originalan način.

Pater Pio (krsno ime Franjo) rodio se 25. svibnja 1889. godine u Pietrelcini, selu nedaleko od Beneventa u južnoj Italiji. Njegovi roditelji su bili vrlo gostoljubivi i pošteni, svjesni i osvjedočeni vjernici. Svoju djecu su odgajali u strogo vjerskom duhu i vladanju. Svake nedjelje i blagdana išlo se u crkvu i svaki dan molila se obiteljska molitva i krunica.

Mali Franjo je bio jako ponizan i pobožan, sabran i predan Bogu. Po naravi je bio bistar i sposoban. Resila ga je izuzetna marljivost. Volio je biti u crkvi.

Bio je osjetljiv na svaki grijeh, posebice na psovku. Kad bi je čuo, proživljavao bi pravu muku, znao bi se povući i plakati.

Već u petoj godini počeo je doživljavati neobične pojave: ukazanja neobičnih likova, nekad vrlo lijepih, nekad strašnih i ružnih…

Svećenički i redovnički poziv Franjo je osjetio još kao dječak od deset godina. Poticaj na to i odluka u srcu dogodila se za vrijeme jedne propovijedi o sv. Mihovilu arkanđelu u župnoj crkvi. Franjo sam opisuje kako mu je bilo teško ostaviti rodnu kuću i poći u samostan. Žarko je molio i odluka je pala: Želim se potpuno posvetiti i predati Bogu u redovničko-svećeničkom životu.

Za vrijeme ove unutarnje borbe njegovi životopisci spominju značajan i neobičan mistični doživljaj. Franjo je u molitvenom zanosu vidio čovjeka izvanredne uzvišenosti i ljepote koji ga je uzeo za ruku i odveo na bojno polje na kojemu su nasuprot stajale dvije vojske: jedna anđeoska i druga demonska. I poput biblijskog Golijata, iz demonske vojske iziđe Izazivač, strašan i odvratan. Potaknut svojim vodičem, Franjo je morao ući u okršaj i pobijediti odurnoga Izazivača, nakon čega se demonska vojska dala u bijeg. Taj mistični doživljaj postao je kasnije životna realnost oca Pia.

Pred sam odlazak u samostan doživio je ukazanje Isusa i Marije, koji su mu, uz posebnu naklonost, povjerili “veliku misiju” koju Bog ima za njega.

Obukavši franjevački habit dobio je ime Pio. Bio je besprijekoran novak: strpljiv i ustrajan u mrtvenju, skrupulozno točan u vršenju svih svojih dužnosti, savršeno poslušan, neobično pobožan, napose u razmatranju muke Kristove i moljenju krunice.

Kao bogoslov, pisao je detaljno svome duhovniku o svojim unutarnjim duhovnim iskustvima. Kako je samo pisao o milosti ganutljivoga promatranja muke Kristove. To bi razmatranje doslovce preplakao svaki dan. Na duhovnikov upit: “čemu toliki plač” – odgovorio bi. “Plačem zbog svojih grijeha i grijeha svih Ijudi!”

Druga izvanredna milost jest radost u molitvi, posebice u crkvi pred Presvetim. Pater Pio je molio dnevno 15 krunica i proživljavao veliku radost. Tijekom molitve bila su česta nebeska viđenja i ekstaze. Ni sotona ga nije štedio. Napadao ga je.

Njegova čežnja za svećeništvom bila je gotovo mistična. Bio je jako bolestan. Udovoljili su mu želji za prijevremenim ređenjem. Postao je svećenik da bi bio žrtva za duše i njihovo vječno spasenje.

U mladomisničkoj molitvi molio je: “O Isuse, koji si jedina moja želja i moj život, dok te danas prikazujem u otajstvu Ijubavi, daj mi da uzmognem biti svet svećenik i savršena žrtva za tebe!”

Pater Pio dolazi u samostan u S. Giovanni Rotondo na obroncima Gargana i tu ostaje preko 50 godina sve do svoje smrti. Posvećuje se vođenju duša kao neumorni ispovjednik.

Kao ispovjednik, pater Pio je bio veoma strog i zahtjevan. Postupao je strogo po nadahnuću u cilju duhovnoga odgoja. Za njega je ispovijed bila čin iskrenog kajanja i obraćenja. Čim bi netko pristupio, odmah je “vidio” stanje njegove duše (po posebnom Božjem daru) i ako je netko bio neraskajan i bez odlučne volje za popravak, smjesta bi ga vraćao, često zaista oštrim riječima (odlazi, gubi se). Mnoge je takav postupak uvelike zbunio i nikako to nisu mogli spojiti s pravom svetošću. Najbolje je čuti njegove riječi o tome:

“Kad bi znao koliko trpim kad moram uskratiti odrješenje… Prije nego neugodno postupim s bratom, kad bi samo znao s kakvim je strijelama probodeno najprije moje srce. Ali, ako tako ne postupim, mnogi se neće obratiti Bogu”.

Računa se da je pater Pio vraćao oko 30 posto penitenata.

Ako bi osoba došla nezgodno obučena, odmah ju je vraćao: “Nesretnice, idi obuci se! O toj je stvari s bolom pisao svome duhovniku: “Kako je moguće vidjeti Boga ražalošćena zbog zla, a ne ražalostiti se isto tako?”

Sve osobe koje je vraćao, prije ili kasnije bi se vratile i obavile raskajanu i pravu obraćeničku ispovijed.

Za njega je ispovijed značila stvarno preuzimanje na sebe tuđih grijeha i kazni za grijehe. Dok je odrješivao od grijeha, vidjelo se da trpi: bol u riječima, na usnama, u pokretima, u glasu i na licu…

Rane (stigmate). Poput svetoga Franje Asiškoga pater Pio dobio je rane Isusove (stigmate) na rukama, nogama i na lijevom boku već 1910. godine. U početku ne još otvorene i ne trajne. Otvorene i trajne pojavile su se 1918. godine.

On sam to opisuje: “Bijaše jutro 20. rujna 1918. u koru, poslije svete mise dok sam se zahvaljivao Isusu… Sve se to dogodilo u neopisivu miru i u jednom trenu.

Dok se to događalo opazih ispred sebe tajanstveni lik, sličan onome što ga vidjeh uvečer 15. kolovoza, ali se razlikovao po tome što mu je iz ruku, nogu i boka tekla krv. Njegov me izgled prestraši; što sam u tom trenutku osjećao, neizrecivo je. Mislio sam da umirem i umro bih da mi Gospodin nije podržavao srce, koje je htjelo iskočiti iz prsiju. Zatim je nestalo toga lika, a ja zamijetih da su mi probodene ruke, noge i bok i iz njih je tekla krv. Zamislite strašne bolove što ih osjetih i osjećam neprestano gotovo svakoga dana”.

Od toga dana otpočeo je za oca Pia pravi mučenički život. Bio je to zbilja drugi Krist, razapet za duše. Za njega su to bile prave rane kao i Kristove.

Bile su to duboke rane posred dlanova i stopala i na lijevome boku. Ruke i noge su bile doslovce probodene, sa otvorima na obje strane, i krvarile su. Stoga je pater Pio nosio na rukama kao neke polurukavice, a na nogama tamne čarape. Na lijevi bok je privijao krpice koje bi svaku večer, okrvavljene, mijenjao.

Crkva se prva zainteresirala za “razapetoga sveca”. Stoga su službene crkvene vlasti pokrenule znanstveno ispitivanje njegovih rana. Za njega su to bile nove velike neugodnosti i poniženja. Ateistički liječnici su taj fenomen tumačili patološkim promjenama. Prvi takav liječnik propisao je i lijek koji je u roku od 15 dana imao zatvoriti Piove rane. Lijek je propisno uziman u prisutnosti četiriju označenih osoba. Ali ništa od svega toga. Rane su ostale kakve su i bile: povelike, uvijek svježe i mirisave.

– Liječnici vjerskoga nazora (Luigi Romanelli, Giorgio Festa) utvrdili su da sa znanstvene strane rane oca Pia ostaju zagonetne. Tim je to pitanje prepušteno vjeri i Crkvi. Gotovo sve pape ovoga stoljeća od Benedikta XV., zajedno sa nadležnim biskupima i drugim odgovornima u Crkvi, s vjerom, poštovanjem i sa zahvalnošću su promatrali rane oca Pia i njega prihvatili kao svojevrsni proročki znak i dar Crkvi naših dana.

Tekst: fra Petar Ljubičić