MARKO STIPIĆ (jedna vjera i jedna nada)

MARKO STIPIĆ

(jedna vjera i jedna nada)

U ranim ratnim godinama na ovim našim prostorima poslije desetotravanjskog kupreškog sloma i neizvjesnosti koja je poput magle zaklanjala pogled u vrijeme koje dolazi na novinarski upit: POSTOJI LI MOGUĆNOST DA PADNE TOMISLAVGRAD?!

Marko je posve mirno i pun pouzdanja u Boga i sreću junačku odgovorio: „DOK SAM JA ŽIV, NE!!! A meni se tako brzo ne umire.“

Umro je, Marko Stipić.

Vijest je stigla tiho i prostrujala gradom i selima. Mnogi i ne znaju koliko je velika ta vijest i što ona u sebi nosi. Ali ima i onih koji znaju… Nema branitelja koji nije osjetio tihu bol. Potrebu da stane. Zastane.

Ustane!

I oda počast.

Počast jednom životu darovanom za Hrvatsku. Za jednu veliku i nedovoljno uzvraćenu ljubav, Ali Marko nije volio da bi bio voljen; nego jer je to proistjecalo iz njegovih gena, njegova odgoja, njegovih snova, njegova vjerovanja… Svega onoga što jest.

Rođen u Letki 1948. Rastao i upijao mirise Ljubuše, jeku molitve (jutarnje, podnevne i večernje Anđeoske pozdrave), slušao klepanje kosâ i gangu koja razlamala otajstvo nebesa, gledao širinu polja Duvanjskoga, sanjao Vran i Mijata, zazivao Tomislava i kraljevstvo, pohađao i školu i vjeronauk i želio znati još mnogo više. Sjemenište u Zadru dalo je priliku, more i zvuci Dalmacije, neki novi detalji iste čežnje za slobodom.

I neki novi izazovi iz kojih je zaključio da nije za svećenički poziv, ali da jest i dalje gladan znanja i prepun sanja. Bio je svjestan da zbog materijalnih okolnosti nema (kao neki drugi) mogućnost školovanja. Jedina mogućnost koja je davala kakvu takvu nadu u daljnje školovanje bio je privremeni rad u Njemačkoj.

Ideja je bila jednostavna: zaraditi nešto novaca i potom upisati fakultet. I tako nakon klasične gimnazije odlazi kako bi radio i zaradio i ne sanjajući da će život krenuti u posve neočekivanim smjerovima.

Negdje iznad Zvirnjače fijuču meci, mladi i neiskusni momci tek sad shvaćaju što je rat. Strah i panika. Neki se izvlače, odlaze. Neprijatelj uporno pokušava ući u selo. Nekoliko momaka ohrabrenih njegovim primjerom ne odustaju.

Zvirnjača pasti ne će.

U Njemačkoj čita slobodni tisak. Susreće ljude koji pričaju o Hrvatskoj i slobodi. Ne izbjegava takve razgovore ni takve ljude. Rođak Mirko Ćurić jedan je od tih ljudi (smrtno će stradati 1969.). U to doba upoznaje i Nahida Kulenovića. Privlači pozornost onih koji u Njemačkoj dojavljuju komunističkim vlastima što tko radi i s kime se druži. Sjena udbe postaje sastavnicom života. Godinama kasnije znao je reći da je ta sjena druga strana vidljivoga u životu Hrvata. Je li i tko vrbovan. Oblak je sumnje stalno lebdio i svjesno je potican. Glasine, podmetanja.

Udba je izdašno plaćala špijune.

I imala suradnju s obavještajnim službama drugih zemalja a s neprestanom propagandom o borbi Hrvata za slobodu kao terorističkoj prijetnji ne samo Jugoslaviji nego i zemljama u kojima je emigracija djelovala i tako ostvarivala mogućnost nesmetanog djelovanja. Borba protiv terorizma propagandno je nailazila na odjek u zapadnoeuropskoj javnosti. I vlasti zemalja vođene vlastitim interesima surađivale su s Jugoslavijom i njezinim službama.

Naime, Zapad je u Jugoslaviji vidio ne samo svoju ulaznicu u svijet istočnog bloka, nego i svog igrača unutar navodno „nesvrstanih“. Gospodarski i geopolitički interesi svakako su nadilazili vapaje za slobodom potlačenih naroda i njihovih glasnogovornika u njihovim zemljama koje su u najdobronamjernijim slučajevima držali nedozrelim idealistima čije su tlapnje o slobodi djelovale kao revolucionarne težnje bez pokrića. Ili su iz vlastitih potreba povremeno prihvaćale jugoslavensku propagandu o terorističkim nakanama tih skupina i pojedinaca, pa su se akcije jugoslavenskih službi (čak i likvidacije hrvatskih emigranata) prešutno odobravale. Marko je o tim vremenima znao reći: „Teško je bilo biti Hrvat pravi a da nemate svoju sjenu koja vas uvijek može doći glave.“

Nakon dvije godine u Njemačkoj Marko odlazi u Švedsku i tu će njegovo djelovanje poprimiti posve novu dimenziju. Emigracija u Švedskoj bila je znatno mlađa od one u Njemačkoj. Naime, u Švedskoj je pristigao val hrvatskih proljećara (velikim dijelom pripadnici tadašnjeg studentskog pokreta) koji su puno bolje razumijevali suvremeno stanje hrvatskog (i jugoslavenskog) društva i sklonija suvremenijim oblicima borbe. Sve više se shvaćala kulturološka uloga u politici; osobito uloga javnosti i medija.

Marko vrlo brzo zaslužuje svoje mjesto u krugu jednog od predvodnika emigracije u Švedskoj Stipe Mikulića, surađuje s Brankom Salajem, upoznaje Antu Brunu Bušića i pokušava na svoj tihi način dati prinos njihovim nastojanjima. Poznaje i Miru Barešića, Anđelka Brajku i kao dio skupine pada i pod sumnju švedskih vlasti i biva osuđen na dvije godine zatvora nakon njihove akcije i ubojstva jugoslavenskog veleposlanika (ambasadora) Rolovića.

Veza s Domovinom je trajna, Ante Bruno Buši i krug oko Branka Salaja i u takvim (nepovoljnim) okolnostima, pokušava održati neprestanu komunikaciju s ljudima u Domovini: Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Ivanom Zvonimirom Čičkom, Franjom Kuharićem, Draženom Budišom, Šimom Đodanom, Zlatkom Tomčićem…

Marko preko prijatelja Nikole Majstorovića na švedskoj televiziji omogućava intervju Ante Brune Bušića. Bruno dolazi u pratnji Tomislava Mičića i Damira Petrića. Marko im materijalno osigurava putovanje i privremeni boravak u Švedskoj.

Bruno je bio most prema Domovini, neformalno prihvaćeni idejni vođa emigracije, vješto pero i uvjerljiv govornik (unatoč govornim poteškoćama). Potpuno posvećen ideji slobodne i demokratske hrvatske države, njezin vizionar, sanjar i predvodnik. Osobito je bio prihvaćen od mlađe generacije emigracije, a čvrstoćom stavova i posvećenosti ideji slobodne Hrvatske stekao je i podršku starijih emigrantskih krugova koji su u njegovim riječima prepoznavali nastavak vlastite borbe u novim okolnostima.

U pokušajima da u slobodnom demokratskom svijetu hrvatska borba za slobodu skine ljagu udbaške propagande hrvatska emigracija pokušava pokrenuti čitavi niz akcija u kojima se osobito ističu Zvonko i Julliene Bušić te Tomislav Rebrina i njegova skupina, no i te akcije spletom nesretnih okolnosti nosit će i svoje sjene pa se pokušava i putem dokumentarnog filma za švedsku televiziju Hrvati teroristi ili Borci za slobodu. Markova uloga u organizaciji i snimanju ovog filma je iznimno značajna, kasnije će i otkupiti i kopiju filma od švedske televizije (bio je i kupio negativ, ali ga je, kad se saznalo, morao vratiti). Film je u to doba dva puta objavljen na švedskoj televiziji i naravno izazvao buru u jugoslavenskoj diplomaciji koja je to držala velikim skandalom, ali je kao takav imao veliki odjek u hrvatskoj emigraciji i učinke u zapadnoj javnosti jer se hrvatska tema počela sagledavati i iz kuta iznijetih argumenata značajnih disidentskih imena tadašnje hrvatske političke scene Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička i drugih.

Marko je znao za ilegalnu posjetu Franje Tuđman Švedskoj i za njegov susret tom prigodom s Antom Brunom Bušićem a za njegova legalnog dolaska (1988.) bio je zadužen kao vozač i njegova sigurnosna pratnja. Franju su zanimala Markova saznanja o ubojstvu Ante Brune Bušića a Marka stanje u Hrvatskoj. Razgovori tom prigodom bili su podloga za kasniju izravnu komunikaciju.

O Anti Bruni Bušiću, njegovu radu i borbi hrvatske emigracije za slobodu snimljen je i osmosatni dokumentarni materijal (dokumentarni film) koji je prikazivan s nakanom da se iz prihoda od njegova prikazivanja utemelji Fond Ante Brune Bušića. Dijelovi tog dokumentarca u dva nastavka objavljeni su bez ikakvih autorskih odobrenja (i naknade) i na Hrvatskoj televiziji.

Uspostavom hrvatske države i po izbijanju rata Marko u kolovozu 1991. dolazi u Zagreb sa nakanom da se uključi u hrvatsku vojsku. Odbijaju ga jer je u godinama u kojima više nije za bojišta, pa se obraća Šušku (kojega je poznavao iz emigracije), i kod njega upoznaje Josipa Lucića tadašnjeg zapovjednika Tigrova s kojim odlazi na Sljeme prolazi kratku obuku i na zapadnoslavonsko ratište u okolici Nove Gradiške. Tri mjeseca tigrova. I nova zadaća. Tomislavgrad.

Zvirnjača, fijuču meci.

Operativac u Brigadi kralja Tomislava. Ovaj je zadužen za ovo, ovaj za ono – Marko, za sve!

Uvijek tih, postojan, pouzdan. Miran!

Kraj rata ga je zatekao, sjena koja ga pratila u emigraciji izgleda i dalje u njemu vidi odraz kojega pokušava zaboraviti. Ne ostvaruje braniteljsku mirovinu tri mjeseca Tigrova (koje je regularno vođen) manje je od neophodnog braniteljskog minimuma. Šta je radio u Tomislavgradu?

Je li branio išta.

I što je priča o Zvirnjači.

I mnogi bi drugi potezali poznanstva i veze Marko se tiho vratio u Švedsku da odradi do kraja radni staž i zasluži mirovinu.

I onda je na koncu ipak stigao melem na sve rane.

Ona je ušla tiho. I ostala s njim.

Iva.

U jednom dvorištu na Korčuli, u Prižbi svakoga jutra jedan čovjek iznova podiže zastavu. Gleda u more. I vjeruje da Hrvatska živi. Unatoč svim. I svemu.

I da će živjeti i kad nas ne bude.

Marko Stipić.