NEDJELJNA PRIČA: Što su napasti?

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Kada napast postaje grijeh?

 

Jedan mladić (17 godina) lijepa izgleda, inteligentan, iskreno priznaje jednom svećeniku:

– Moram vam priznati da često imam napasti.

– Zamisli! I ja isto!

– Kako vi, svećenik, možete imati napasti?

– I te kako! Na primjer da previše jedem, da ne ustanem na vrijeme, da površno obavljam svoj posao, da nekome tko od mene nešto traži oštro odgovorim, da budem rastresen kod molitve itd.

– A ja mislio da ne valjam zato što imam napasti!

– To je, naprotiv, znak da si zdrav!

– Šalite se sa mnom!

– Nipošto! Mi smo nepotpuna, nesavršena i nezadovoljna bića koja traže ono što im manjka. Lijepo je to rekao sveti Augustin: “Nemirno je i nezadovoljno naše srce, dok se ne smiri u tebi, Bože!”

– Možda, ali to nije moja sadašnja napast.

– Kao što nije ni moja napast da previše jedem. Htio sam prije svega da uočiš to neodređeno što počiva u dnu tvoga bića: ono te i protiv tvoje volje nosi k Bogu u kojem se nalazi punina svega o čemu sanjamo.

– I čekajući na to ostajemo u svojim svakodnevnim napastima!

– Sad ću se vratiti na njih… Bog nas je stvorio u nedovršenom obliku. Dao nam je čast i odgovornost da zajedno s njime sami sebe dovršavamo: da izgrađujemo svoje tijelo, razvijamo sjetila, upotpunjujemo inteligenciju, izabiremo put, uspostavljamo veze s drugima itd. U tu nam je svrhu potrebna naša okolina isto koliko i Bog.

– Što želite time reći?

– Ovo: Bog je stavio u nas tu želju prema osobama i stvarima kako bi nas one obogatile: lijep um ili sočna breskva, divan krajolik ili lijepa djevojka, miris cvijeća ili dobro pripravljeno jelo…

– Vi spominjete dobro jelo, a ja volim dobro pojesti!

– Pa zar nije normalno da mladić dobroga zdravlja osjeća tek i želi utažiti glad? Onaj tko ne osjeća nikakve želje, ili je bolestan ili sit.

– Prema tome, želja i privlačnost nisu napasti?

– Ne, to je sretna reakcija zdravoga organizma koji traži što mu prema Božjim planovima manjka.

– U tom slučaju, kada napast postaje grijeh?

– Onda kada dopustimo da nas neki prirodni nagon tako podjarmi te nismo više gospodari svojih reakcija, npr. kada izvan uobičajena vremena i prekomjerno jedemo.

– Govorili ste i o lijepoj djevojci!

– To sam čekao! I tu vrijede isti principi. Dođe vrijeme kada svaki razvijeni mladić osjeti privlačnost prema nekoj djevojci. To je, rekoh već, znak zdravlja. Božja je volja da svaki normalni muškarac osjeti privlačnost prema ženi. Ona je u početku neodređena, a kada dođe u doba odgovornosti, ta je privlačnost veoma određena. Čovjek ne može živjeti sam i tom napašću koja se zove “Ijubav” Bog ga sili da iziđe iz svoga egoizma.

A zašto je moj prijatelj Tomislav otišao u fratre, kad se oni ne žene?

– Nije otišao od straha pred ženom, nego se želio posvetiti Bogu radeći u njegovu vinogradu za braću Ijude. Svoju prirodnu privlačnost on ne može ukloniti, ali je može oplemeniti i sublimirati.

– Značì, nije grijeh otkriti da nas privlače mlade djevojke?

– Nije, to je znak da si zdrav, budući da si u dobi kad se nor­malno budi privlačnost prema drugom spolu.

– Sad sam malo mirniji!

– Kao što se želja za jelom može razdražiti prije vremena određenog za objed, tako se i taj osjećaj privlačnosti prema djevojci može do te mjere razdražiti da ne možemo njime gospodariti. A kako su duh, srce, tijelo i sjetila jedno, sve to počne ići nizbrdicom… na kojoj se zaboravljaju svi principi i odluke. Imaj na umu da su djevojke dovoljno spretne da povećaju tvoj apetit u tolikoj mjeri da izgubiš ravnotežu. Znaj da ima mnogo djevojaka koje su lijepe i privlačne, a ipak su suzdržljive. Poneke od njih padnu u ruke nekoga nesavjesnog mladića željnog užitka koji obećava ljubav a ne daje ništa…jer je sve uzeo.

Nezgodno je promatrati prijatelje kako se zabavljaju ljubakanjem!

– Čovjek se ne smije zabavljati sa srcem neke djevojke; a što se tiče ljubakanja, to je ljubav-marmelada. Mladići traže djevojku – ili obratno – da bi zadovoljili svoj apetit; zatim, kad se zasite, ostavljaju ono što nema više privlačnosti i posižu… za drugim loncem marmelade!

– Kada valja izabrati družicu?

– Onoga dana kad se budeš osjećao sposobnim da je poštuješ i pomažeš joj da razvije svoju osobnost, kada joj budeš, osim srca, mogao pružiti mogućnost da osnujete dom koji će, u skladu sa željama jednoga i drugoga, biti “otvoren” tj. okrenut prema drugima.

– Stvarno je lijepo zaručničko doba!

– Nažalost, za mnoge je to vrijeme Ijubavi-marmelade. Oni poput djece kradu malo-pomalo od onoga što je bilo određeno za objed, tj. brak. I sve je to pod isprikom da ludo Ijube, da ljubav ne trpi granica, da je u Ijubavi sve dopušteno itd.

– I što se onda događa?

– Opčinjeni tijelom, oni se međusobno osiromašuju i kada dođe vrijeme vjenčanja, razum, ljubav pa i privlačnost su nestali. Dva… prazna lonca započinju zajednički život.

– Priznajte ipak da si dvoje zaručnika moraju međusobno iskazivati ljubav. Što je tu dopušteno?

– Sve što oplemenjuje i obogaćuje.

– Lijepi principi. Ali dokle se može ići?

– Od zaljubljenika koji mi postave to pitanje najprije tražim da mi odgovore na slijedeće pitanje: Dokle se može ići s upaIjenom svijećom u sjeniku punom sijena kroz koji struji propuh?

– Hm… To znači…?

… Da seksualna privlačnost može učiniti strahovite štete kada na plamen Ijubavi puhne vjetar strasti!

– Ja nisam dotle došao, vjerujte mi!

– Onda zahvali Bogu na zdravim težnjama koje je stavio u tebe. Podržavaj u sebi zdravi apetit. Ipak izbjegavaj prilike u kojima bi mogao izgubiti glavu. Uči se upoznavatì bogatstva žene, počevši od svoje majke. Susreći se s djevojkama u normalnim životnim okolnostima, po mogućnosti u društvu. Spremaj se za onu pravu, nesebičnu, veliku ljubav.

 

„Napasti su zadnje u čovjeku,

jer ga ponižavaju, čiste i podučavaju.“

(sv. Bernardin Sijenski)

 

„Tri su čovjekove napasti: ja, đavao i svijet.

Od svih je najteže prvu pobijediti.“

(A. Silesio)

Što se traži da bi netko postao svećenik?

 

Svećenički i redovnički poziv dar je Božji. Što se tiče općenitih znakova po kojima se može razabrati svećenički poziv, svodimo ih na dva: prikladnost i ispravna nakana.

Da mladić bude prikladan, mora posjedovati one psihičke, fizičke, intelektualne, moralne i duhovne sposobnosti koje uvjetuju da uzmogne postići cilj zvanja kako bi vršio dužnosti koje se od njega zahtijevaju.

Ispravna nakana znači da mladić mora imati volju za tim pozivom, mora biti u svom izboru slobodan, bez ikakve prisile. Nekad, recimo, jednom bi, a drugi put ne bi želio postati svećenik. Zašto ne bi? Razlog zašto ne bi je li takav da će biti u životu sretniji ako ne pođe? – da će biti manje egoist i manje tražiti sebe? – da će više učiniti za Boga i ljude? Nije li, možda, obratno!

Ukoliko mladić posjeduje sve ove bitne sposobnosti zajedno, može se sa sigurnošću reći da ga Bog zove. Ukoliko makar jednu od ovih bitnih sposobnosti ne posjeduje, znak je da ga Bog ne zove tim putem. Uostalom, sigurno je načelo da Bog nikad ne zove na poseban životni put, a da u isto vrijeme ne daje sve nužne darove da se zadaća uzmogne dobro i izvršiti. Tako bi, npr., bio znak neispravne nakane ako bi netko htio postati svećenik zato da stekne glasovito ime, moć pred ljudima, da ode na studij u inozemstvo, da se svidi mami, da izbjegne životnim zadacima… Naprotiv, znak je ispravne nakane ako mladić bira svećenstvo jer s Kristom želi služiti ljudima, naviještati, biti predvoditelj Euharistije, djelitelj sakramenata…

Ponekad se čovjeku čini da ima sposobnosti za svećeništvo, nakon toga opet sve izgleda besmisleno. To je normalno i karakteristično: izmjena svjetla i tame u duši, jasnoće i magle, jednom kao da si pozvan, drugi put kao da je sve glupost. Tu je bitno u koje je doba netko pozitivno raspoložen, a u koje negativno? Je li netko više pozitivno raspoložen kad se više priljubi svjetovnom životu, društvu koje ga odvlači od Boga, nasladi i želji za djevojkom ili obratno?

Ako je obratno, odnosno da nekoga više privlači svećeništvo kad je dobar, mogao bi biti znak pravoga poziva.

Ove se sposobnosti u nekom mladiću ne rađaju odjednom. Polako sazrijevaju i rađaju sigurnost u pozivu. Može doći i do negativnog rezultata, pogotovo ako se mladić zanemari moralno i duhovno.

U svakom slučaju mladićima je ostavljena puna sloboda da sami odluče o svome životnom putu prema vlastitoj savjesti, jer nikome, a najmanje Crkvi, nije u interesu da stvara ljude koji ne bi bili na svome mjestu, niti bi bili u životu sretni.

 

Tekst: fra Petar Ljubičić