NEDJELJNA PRIČA: Da se odazovem, a nisam ni duhovan ni čist?

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

“Odmalena sam imao želju biti svećenik. S vremenom mi se ta želja skrivala, pa jasnije javljala sve do danas. Gledam realno svijet i sebe te želim donijeti odluku za koju se kasnije neću pokajati. Odluku za svećeničko zvanje ne mogu “definitivno” donijeti iz dva razloga:

To je duhovan stalež, a ja u sebi tako reći uopće nemam duhovnosti.

Celibat – neženstvo, tu mi se nameće misao da se čovjek jedino za duhovni stalež mora boriti sve do smrti zbog opasnosti koje vrebaju na nj. Što da odlučim? Imam želju da pomognem čovjeku. Želim poći u daljnji život s velikom sigurnošću da je stalež koji ću birati upravo onaj za koji me je Bog predodredio, te ću samo u tom zvanju biti najsretniji. Na koji način doći do te sigurnosti, osim molitvenog načina?”

Kristijan

 

Isti problem imaju devedesetorica od sto mladića koji su osjetili poziv. Kad treba reći “definitivnu” riječ, onda uzmiču. Zašto? Ta imali su “želju” kao i ti. Znači, Bog je u njima radio, pozivao ih kao i tebe. I tako dugo dokle god su bili “otvoreni” Božjem pozivu, imali su “želju” kao i ti.

Zašto si uzmakao? Upoznao si privlačnost “ljepote” života? Možda te zadivila neka djevojka, pa si u dilemi? Izmičeš i to opravdavaš: nisam duhovan i nisam čist! To je, znaj, stara klasična poteškoća svih mladića koji su pozvani. Put ni jednog svećeničkog zvanja nije ravan. Svaki od pozvanih proživljava svoje tame, krize, nejasnoće, sumnje, razdoblja čekanja, neodlučnosti, uzmicanja. Nije na mjestu ni tjeskobno istraživanje Božje volje, a niti očekivanje “potpune sigurnosti” u toj odluci. Treba biti velikodušno spreman i dati se Bogu gdje i kako On to hoće!

Kažeš da ne želiš drugo zvanje nego ono “za koje te Bog pre­dodredio” jer zdravo i točno osjećaš: prihvatiš li Božju ponudu bit ćeš “najsretniji”. Tako je! Vrijedi i obratno: nikad kao kršćanin nećeš biti sretan u zvanju koje si po svojoj želji birao mimo volje Božje, pa bio to i svećenički poziv.

Kažeš da nemaš duhovnosti. Zašto nemaš? Jesi li ozbiljno dulje vrijeme nastojao živjeti “po duhu, a ne po tijelu”? Tjelesan čovjek ne može prosuđivati duhovno niti se može odlučiti za duhovno.

Za pravilan izbor zvanja treba se pripraviti svetim životom. A svetost ili duhovnost treba uvježbavati. Nogometaši skoro svaki dan treniraju po nekoliko sati da bi bili što spremniji. A ti misliš da čovjek postaje duhovan samo onako, samo od sebe. Pokušaj i ti uvježbavanjem: ostaviti se grijeha, točno vršiti školske i druge dužnosti, svladavati lijenost i hrabro se prisiljavati na ozbiljan posao, držati se nekog dnevnog reda, dolaziti redovito na svetu misu, često primati sakramente, koristiti se prijateljstvom da izgrađuješ druge, dnevno se iskreno porazgovoriti s Bogom, biti blizak Isusu. Nakon takvoga “uvježbavanja”, uz pomoć kojeg svećenika, lako ćeš prosuditi je li ili nije tvoja duhovnost tolika da na njoj možeš izgraditi zgradu svećeničkog poziva.

Celibat – neženstvo (život bez žene) zamišljaš kao trajnu neizdrživu borbu, odreknuće, tešku osamljenost… Istina, to je ideal. A ideal se u svakom zvanju osvaja stanovitom borbom i uvježbavanjem. Celibat je upravo punina ljubavi, oduševljenje i radost Božjeg djeteta u ostvarenoj ljubavi za sve ljude. Zato ako sebe toliko poznaš i misliš da ćeš moći cijeli život bez žene, onda je i to znak uz ostalo da te Bog zove.

 

Sve u svemu, sada još ne smiješ ništa odlučiti dok ne stekneš duhovnu kondiciju. Ali ni tada neće biti matematičke sigurnosti. Uvijek ostaje stanovit rizik na koji ćeš biti velikodušno spreman ako ti i koji svećenik potvrdi da te Bog zove. Očito je da Bog u tebi radi. On traži potpuni prestanak sa životom grijeha. Traži tvoju slobodu i velikodušnu suradnju. Spremiš li se tako u vjeri na “definitivnu” odluku, nećeš promašiti niti se pokajati, naći ćeš svoju najveću životnu sreću!

 

Tekst: fra Petar Ljubičić