NAŠA ŠKOLA: Priča o školi (4)

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ilija Šumanović

Naša škola u Mandinu Selu zapaljena je i izgorjela. Je li što spašeno, ne znam. Znam da cijelo vrijeme rata nastave nije bilo.

U jesen 1945. Godine stigao je opći poziv u selo, od nove vlasti, za sve đake koji žele ići u školu. Trebali smo se javiti učiteljici i komisiji za obrazovanje, u kući Mehe Dilavera u Mandinu Selu. Komisija je bila iz Duvna, a učiteljica iz Mostara. Po selu se pričalo da je bila partizanka, muslimanka, ratni invalid. Nastava je trebala otpočeti u kući spomenutoga Mehe Dilavera dok se ne popravi stara izgorjela škola.

Ja sam se odazvao pozivu i javio se komisiji u spomenutu kuću. Pitali su me ime i prezime, tko mi je otac I majka, jesam li išao u školu i koliko sam razreda završio. Rekao sam im ime i prezime, tko sam, tko mi je otac i da mi je majka umrla 1943. godine., da sam završio dva razreda i počeo treći. Pitali su me jesam li za vrijeme rata što radio i gdje. Rekao sam im da je stric Vlado donio iz Tomislavgrada neke knjige iz kojih sam učio. Pitali su me jesam li voljan polagati treći i četvrti razred pred komisijom. Odgovorio sam da hoću. Ispitivanje je trajalo dva dana.

Bilo je zakučastih pitanja, pogotovo iz povijesti. Na sva druga pitanja dobro sam odgovorio. Osim mene, bilo je I drugih đaka koji su polagali treći i četvrti razred. Ja sam zadovoljio na ispitivanju i komisija mi je dala svjedodžbu o završenom četvrtom razredu. Završio sam ga s vrlo dobrom ocjenom. Tijekom ispitivanja primijetio sam da me posebno sluša i prati neki drug Ante.

Kasnije sam saznao da je on personalni referent sreza (općine) i zove se Ante Šarić. E, taj drug Ante me zapamtio, a I ja njega. Kasnije ćemo se opet sresti. Nakon što sam dobio svjedodžbu, otišao sam kući. Nastavio sam raditi poslove na selu sa stricem Vladom. Sjetih se tih teških dana i godina odrastanja u neimaštini.

U ljeto 1947. godine drug Ante Šarić me se sjetio i pozvao me. U Duvnu se održavao tečaj za učitelje analfabetskog opismenjavanja odraslih osoba. Završio sam taj tromjesečni tečaj. Te 1947./1948. godine, u Mandinu Selu, opismenjivao sam odrasle – omladinu. Opismenio sam i svoje dvije starije sestre. Drug Ante Šarić htio me poslati u učiteljsku školu u Mostar. No, iskustvo s opismenjivanjem odraslih loše me se dojmilo. Zamolio sam ga da me pošalje u poljoprivrednu školu, što je i učinio. Poslao me u Derventu, gdje je proveden raspored đaka po strukama u poljoprivredi. I ja tako dospjeh u srednju veterinarsku školu u Sarajevo, na Čengić vilu. Tamo mi je ostala i svjedodžba moje prve škole iz Mandina Sela.

Ovo napisah na molbu prof. Ante Vukadina, povodom obilježavanja 100. godine Osnovne škole u Mandinu Selu.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.