U osnovnoj školi đaci uče da u standardnome hrvatskom jeziku postoje naglašeni i nenaglašeni oblici glagola biti. Naglašeni su oblici:jesam, jesi, jest, jesmo, jeste, jesu, a nenaglašeni:sam, si, je, smo, ste, su. Premda je pravilo posve jasno i jednostavno, ono se danas krši u dvostruku smislu:(1) unošenjem u hrvatski standardni jezik hrvatskih regionalnih posebnosti („Je, on je to učinio“.); (2) unošenjem jednog oblika svojstvena srpskome standardnom jeziku („Jeste, on je to učinio“; „Ono što sam htio reći, jeste to …“). U hrvatskome standardnom jeziku nije mjesto ni spomenutu hrvatskom regionalizmu, ni navedenu srbizmu. Po hrvatskom standardu rečenica ne može počinjati nenaglašenim oblikom (enklitikom) je pa bi navedena rečinica trebala glasiti:“Jest, on je to učinio“; ili, još bolje,“Da, on je to učinio“. Budući da je oblik jeste (Vi jeste radili, ali niste zaradili.) drugo lice množine glagola biti, u hrvatskome standardnom jeziku treće lice jednine glasi samo on jest, a ne on jeste! Prema tomu, umjesto: Jeste, on je to učinio, treba: Jest, on je to učinio. Umjesto:“Ono što sam htio reći, jeste to …, treba: “Ono što sam htio reći, jest to …“ Ili, ako se ispravi sintaktički galicizam, rečenica bi glasila:“Htio sam reći upravo to da …“
Dakle, nije utješno da se u 2017. godini vraćamo regionalizaciji hrvatskoga standardnog jezika, ali ni dobrovoljnoj serbizaciji u Saboru, nakon svih onih napora koji su uloženi prije šezdesetak godina u borbu za sociolingvističku posebnost hrvatskog jezika, bez obzira na novoštokavsku zajedničku jezičnu podlogu. Stoga je neobična ona nedavna deklaracija (2017.godine) nekih nivinara i kulturnih djelatnika iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske o jedinstvu i jednoti standardnih jezika u tim četirima sadašnjim državama. U suvremenoj lingvistici tri su kriterija o jezičnome identitetu:(1) jezično podrijetlo;(2) jezična struktura ili gramatika;(3) sociolingvistički kriterij. Kada se, primjerice, ta tri kriterija primjene na hrvatski i francuski jezik, riječ je o dva posebna jezika po sva tri navedena kriterija. Kada se pak primijene na hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik, po prva dva kriterija riječ je o jednome jeziku (metajeziku, komparatističkoj apstrakciji), a po trećemu, sociolingvističkome kriteriju o dva konkretna jezika. To isto vrijedi i za bošnjački standardni jezik i crnogorski standardni jezik. Zagrebačka je lingvistička škola to dobro razlikovala, ne dovodeći nikad u pitanje prva dva kriterija, a naglašavajući uvažavanje sociolingvističkog kriterija, što velikosrpski jezični unitaristi nikad nisu priznavali, pa ni ona „belosvetska“ njihova sljedbenica, što se glasala najprije iz Kutine, a danas iz Berlina.