Teško je riječima, a još teže slikom, dočarati neke uspone. Takav je bio i ovaj – pokušaj do vrha Mont Blanca poznatom Pope rutom.
Kad planiraš ovakve pothvate, pomisliš: „Sve piše na Googleu.“ Ali ipak – ne piše sve. Teorije zavjere o globalnom zagrijavanju nisu baš „spin“. Ledenjaci se tope nevjerojatnom brzinom, a staze opisane prije tek nekoliko godina već imaju sasvim drugačije konture.
Naš uspon započeo je u ledenjačkoj dolini Val Veny, na 1.570 metara nadmorske visine. Zapravo, malo niže nego što smo planirali, jer nas je zatvorena rampa na cesti natjerala na dodatnih deset kilometara asfaltne šetnje.
Dolina nas je dočekala potpuno drugačija nego što smo zamišljali. Kad čuješ riječ dolina, pomisliš na travu među kamenjem, šum potoka, pokoji cvijet. A ova dolina bila je kao iz apokaliptičnih filmova: morena ledenjaka, toplo kamenje u sivim, crvenim, smeđim i crnim tonovima, ispod njega otopljeni led, stalni odroni. Kao da te odmah na početku pita: Jesi li siguran da želiš nastaviti? I tako novih deset kilometara, s ruksacima od preko 20 kilograma i gojzericama za snijeg i minuse.
Pri kraju doline pojavljuju se prve pukotine u ledu, a potom slijedi uspon strmim, krušljivim stijenama do malog doma Gonella, smještenog u stijeni na 3.071 metru. Ondje smo našli prijeko potrebno utočište.
Dalje vodi staza preko ledenjaka, išaranog pukotinama koje izgledaju kao da vode do središta Zemlje. A onda nova muka – greben uskih, šiljatih stijena.
Zvukovi lavina, stalno grmljenje odrona, stijene i ledenjačke pukotine traže punu koncentraciju. Hodanje u navezu s momcima dugačkog koraka popriličan je izazov.
Srećom, visina nam nije stvarala pomutnju u glavi – kako bi i mogla? Ovi naši momci su na visini odrasli, a meni je glava ionako uvijek u oblacima čim zakoračim u planinu.
I onda, kad pomisliš da su najveći izazovi iza tebe planina kaže ne. Nevrijeme tjera sve naveze natrag.
Znamo pravila. Planina ne prašta. Ona uzima ili daje. Ovoga puta nije nam dala vrh – ali nam je dala priču za cijeli život.
U trideset sati ispisali smo 4.000 metara visinskih linija, uzdizali se i spuštali s teretom težim od 20 kilograma na leđima. A ipak, tamo gdje je nebo bilo bliže nego zemlja, pronašli smo snage da podignemo čašu i nazdravimo 1.100. obljetnici hrvatskog kraljevstva.
Dobra pustolovina sa Antom Vukadinom, Markom Radošem i Ivanom Buntićem. Onakva kakvu dugo pamtiš.
Lucijana Gudelj/ PD Orlova stina
