KRUNICA: Mala povijest popularne molitvene tradicije

KRUNICA: Mala povijest popularne molitvene tradicije

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Krunica je sigurno jedna od najzanimljivijih molitvenih tradicija u kršćanstvu, ali i u islamu i nekim drugim religijama. Hrvatski narod je kroz svoju povijest povezan s ovom tradicijom, a osloboditljski rat je postao prepoznatljiv i po krunicama oko vrata hrvatskih vojnika, koji su se borili za slobodu svog naroda. Međugorska ukazanja su isto tako izravno povezana s molitvom krunice, a u mnogim obiteljima se ona i dan danas moli kao neka vrsta stožernog izraza narodne pobožnosti.

No, kao i mnoge druge vjerske prakse, tako je i krunica izložena nekritičkim osvrtima, čak i omalovažavanju, ali i dubokom poštivanju. Ne ulazeći u osobne motive molitelja, cilj mi je predstaviti Vam malo širi okvir nastanka ove molitvene tradicije, sve u nadi da će Vam pomoći u jednostavnijem i dubljem promišljanju kršćanske, posebno pak katoličke tradicije.

Teološki gledano možemo krunicu svrstati u Pavlov poziv “molite bez prestanka”, kojim on poziva prve kršćane na ustrajnu molitvu. Budući je u to vrijeme svaki poziv prvoga apostola uziman zdravo za gotovo, prvi kršćanski mistici, od trećeg do petog stoljeća, su prije podržavljenja kršćanske vjere na svojem putu u samoću pustinje tu zapovijed uzimali kao neodvojiv dio vlastite vjere i neprestano moljenje su smatrali važnijim od spavanja ili jela.

Tako su se oni obvezali dnevno izmoliti određeni broj molitava, a da to nebi zaboravili imali su običaj za svaku izrečenu molitvu u košaru ubaciti po jedan kamenčić. Kasnije su metodu podsjećivanja sami sebi olakšali, pa su napravili konopac na kojemu bi za svaku molitvu zavezali po jedan čvor.

Budući je islam nastao u onim područjima gdje je bilo jako puno kršćanskih pustinjaka, velika je vjerojatnost da je i muslimanski molitveni lančić s 99 zaziva nastao iz te tradicije. Budistička “mala” s ovom tradicijom najvjerojatnije nema nikakve veze, iako se često i ona spominje kao dio iste tradicije.

Krunica se razvijala na različite načine u istočnoj i zapadnoj Crkvi. Tako istočna tradicija poznaje 100 čvorova, koji su služili više koncentraciji nego nezaboravljanju molitve. Te istočne krunice su povezivane s molitvama Srcu Isusovu u kojima neprestanim zazivanjem imena Isusova molitelj uranja u meditaciju, a zazive povezuje i s disanjem i srčanim ritmom. Kod polaganja zavjeta se istočnim redovnicima i redovnicama krunica sveže oko ruke.
Već iz ovoga je jasno da krunica u svojem izvoru nije Marijina molitva, nego ima više veze sa samim Isusom Kristom.

Sljedeći korak u razvoju krunice je predstavljalo vrijeme nastanka samostana i obveze molitve za redovnike. Redovnici latinske tradicije su bili obvezni sedam puta na dan zajednički moliti na latisnkom, čitajući psalme i druge molitve. Problem je u toj obvezi predstavljala nepismenost i nepoznavanje latinskog jezika kod nekih redovnika, pa je bilo pitanje kako te redovnike uključiti u molitvu. Budući su redovnici molili 150 psalama, bilo je logično da oni koji nisu znali čitati, ili nisu znali latinski, u isto vrijeme mole Očenaš. Tako je nastala molitva 150 Očenaša na 150 čvorova.

Neki samostanski redovi, cisterzijanci i kartuzijanci, su u 12. stoljeću dodali Zdravomariju kao zamjenu za psalme, pa je tako nastao naziv “krunica”, izvorno “krunica od ruža”, a sve na osnovu jedne legende, po kojoj je kip Djevicae Marije, okićen krunom od ruža, rekao da bi se Marija puno više radovala drugačijoj kruni, naime onoj koja se sastoji, ne od 50 ruža, nego od 50 Zdravomarija.
Tako je u vremenima izričite marijanske pobožnosti u srednjem vijeku, od takozvanog Paternoster konopca nastao današnji oblik krunice. Iz toga vremena potječe današnji oblik u kojem se između Očenaša ubacila Zdravomarija s promišljanjima o otajstvima Isusovog života.

Konačni oblik krunica je dobila 1409. godine, kada je redovnik Domink Pruski iz Triera oblikovao život i muku Isusa Krista u 50 zaziva, te ih povezao uz molitvenu meditaciju kroz po 10 Zdravomarija. Njegov subrat Adolf Essenski je tu dužu verziju skratio na samo 15, a konačni oblik je dobio i svoju službenu potvrdu na Tridentinskom Koncilu 1545.-1563.

Zanimljivost uz krunicu su svakako sljedeće:

Njezina povezanost s dominkancima, jer legenda kaže da je sveti Dominik 1208. od Djevice Marije dobio krunicu kao oružje u borbi protiv bezbožaca.

Zadnji dodatak krunici napravio je veliki molitelj ove molitve, papa Ivan Pavao II, koji je krunici 2002. uz tri postojeća otajstva (slavno, radosno i žalosno), dodao otajstvo svjetla.

Krunica je igrala u povijesti zapadnog kršćanstva veliku ulogu, pa je važno napomenuti da je zbog pobjede Svete aliance nad osmanskom flotom 7. listopada 1571. kod Lepanta papa Pio V. tu pobjedu pripisao pomoći krunice, na čiju molitvu je bio pozvao kršćane.

Papa Grgur XIII je dvije godine kasnije proglasio dan štovanja krunice iz zahvalnosti na tu pobjedu i nazvao ga blagdanom Marije pobjedinice.

Za nas Hrvate je krunica bila i ostala značajan dio naše vjerske tradicije, a zanimljivo je napomenuti da je samo ime blagdana Marije pobjedice promijenjeno u Blagdan naše Gospe od krunice povodom pobjede nad Turcima 5. listopada 1716. u bitci kod Petrovaradina. Tako je u sjećanje na tu pobjedu uveden Blagdan krunice na prvu nedjelju u listopadu.

Za mjesec listopad, kao mjesec krunice, zaslužan je papa Leo XIII., koji je 1884. proglasio listopad mjesecom krunice.

Zanimljivosti uz krunicu su i to što je uz pripremu austrijskog ugovora o samostalnosti i konačnom oslobođenju 1955. godine u čitavoj Austriji moljena krunica, a Rusi su neočekivano pristali na povlačenje iz Austrije.

Hrvatska tradicija nam pokazuje da je krunica postala dio naše narodne svijesti i da je skoro nezamisliva pobjeda u osloboditlejskom ratu bez krunice oko vrata.

Krunica je, kako god o njoj mislili, neizbrisivi dio kršćanske tradicije, ne samo zapadne katoličke. Ona je poveznica istoka i zapada i nikako nije samo marijanska molitva, nego molitva promatranja i razmatranja Isusova života.

Mnogi vjernici o krunici nemaju dobro mišljenje, jer im je krunica neka vrsta laprdanja, nedostaje im spoznaje o njezinoj povijesti, a moramo prizanti da je, površno gledano, za suvremenog čovjeka svaka rutina neka vrsta dosade.

Gledajući tradiciju i drugih vjera, možemo slobodno reći da je krunica izrazito promišljen i iz tradicije nastao put čovjeka prema tajnama vlastite vjere i dubini meditacije.

Vinko Vukadin