Ovih dana će hrvatsku javnost opet obasuti nostalgija za megazločincom i najvećim koljačem hrvatskog naroda, Titom. Umjesto da se svi u državnim institucijama podignu na noge i konačno zabrane veličanje komunističkog diktatora, mi ćemo opet gledati kao jugofašisti svojim balom vampira slave onog koji je do lakata bio odgovoran za hrvatsku krv.
No tema mojeg današnjeg upisa nije politika nego nostalgija, mali snovi velike djece i mali slučajevi koji utječu na ljudski život.
Kad god vidim kumrovečke vampire sjetim se i ja dana kad su učenici svojem Voljenom vođi za dan mladosti nosali štafetu, drvo života u obliku phalusa, znak vječne ljubavi i rasplodnje komunističko jugoslavenske ideje.
Bila su to, navodno, vremena puna složnosti oko neupitne istine, vremena bez ikakvih problema, vremena blagostanja i prosperiteta. Na svakom brdu i brijegu su, bijelim, okrečenim, kamenom, bila ispisana četiri božanska slova “Ti To”. Ne daj Bože da neko diejte nebi bilo prisutno na svečanim postavljanjima takvih kamenova. Odmah bi bilo propitivanja zašto, a u malu učiteljsku tekicu bi bilo upisano da taj i taj učenik nije bio prisutan na akciji ljubavi,
Slični postupci su pratili svako događanje koje je služilo veličanju komunističke ideje, Jugoslavije i Voljenog vođe. Poseban izljev ljubavi je bilo nošenje štafete. Koliko se sjećam bilo je točno određeno kako i gdje se nosi to drvo ljubavi, a strah od ispadanja štafete iz dječje ruke je bio veći od straha pred zmijama jer bi ispadanje štafete moglo biti protumačeno kao odraz nedovoljne ljubavi prema Velikom vođi.
Zašto se ja sjećam tih godina s nostalgijom? Jer sam bio marljivi trkač ili kamenopostavljač po brdašcima?
Ne, ni izdaleka, upravo suprotno.
Zahvaljujući svojoj pobožnoj materi, koju nisu uspjeli ni na rukama odnijeti na omladinsku akciju, pa je ostala ležati usred polja i vratila se kući bez omladinske akcije, ja sam najvažnijeg dana u životu jugokomunističkog Hitlerjugenda, na dan primanja u pionire, bio bolestan i lio doma zdrave suze. Razlog mojih dječjih suza nije bilo nesudjelovanje u pionirskoj predstavi nego činjenica da su nam rekli da će nakon svečane prisege i stavljanja petokrake na glavu svi novi pioniri dobiti po paketić napolitanki Lasta.
A ja sam bio ovisan o napolitankama. Ta ovisnost je ostala do dana današnjeg.
No mater ko mater, njoj je se činilo da bi petokraka na mojoj glavi bila odmak od vjere pa sam tako izbjegao to prvo partizansko komunističko krštenje.
Postkomunistički ideolozi navodnog sveobuhvatnog primanja u pionire mi i dan danas ne vjeruju jer im nije jasno da je to bilo moguće, al oni nisu dio moje priče.
Nakon nevoljnog neuspjeha da budem vjerni pionir ja sam kasnije tom krštenju dodao nacionalističke i protupartizanske ispade u razgovoru s jednom kolegicom četničko partizanskih korjena. Nakon njezine optužbe da sam joj jebo četničku i partizansku mater, iako tada nisam bio u stanju takvoga što niti pomisliti, ja sam dobio pravi katalog vaspitnih mjera koje su me trebale naučiti jugoslavensko partizanskoj istini: izgon iz škole je spriječen zahvaljujući nekom rođaku iz grada koji je bio domobranski partizan, no u dnevnik je zapisana kazna nastavničkog vjeća jer sam sijao vjersku i nacionalnu mržnju, primjereno sam kažnjen (šezdeset udaraca po rukama debelim školskim ravnalom), precizno i jasno odrađeno od glavnog nastavnika, kasnijeg vođe četničkog naoružavanja prije izbijanja Domovinskog rata.
Odluka nastavnika, da me pošalju na polugodišnje hlađenje u školsku knjižnicu, uz udaljavanje sa svih manifestacija, je meni donijela užitak u čitanju svega i svačega, više vremena kad bi druga djeca išla postavljati kamenčiće na brdo ljubavi ili kad bi se organizirao kakav recital povodom dana okupacije, zvanog oslobođenje, ali me je ubacila u depresiju u odnosu na najveću čast toga vremena: čast nošenja štafete.
Zahvaljujući svojim mladalačkim grijesima i očitoj nepopravljivosti ja sam, zajedno s još jednim ustašom iz šestog razreda osnovne škole, bio osuđen na neprisustvo u toj manifestaciji ljubavi i društvene prihvaćenosti. Usput budi rečeno da kod mene nije postojala obiteljska zaraza na mlađe generacije. Moja sestra i brat su nosili štafetu, čak mi je jedan brat svoja prva ljubavna iskustva stjecao na omladinskim akcijama.
Tako sam ja već u prvim godinama svojeg aktivnog društvenog postojanja, s još jednim ustašom iz sela, bio osuđen na sjedenje u kući dok bi ostala djeca iz škole ponosno trčala noseći drvo ljubavi Velikom vođi.
Moram priznati da sam bio obično tužan. Ipak sam ja bio jedan od najboljh učenika pa mi nije išlo u glavu da mi nedaju da i ja nosim štafetu, samo zato jer sam jednoj čistoj četnikuši opsovo prljavu partizansko četničku mater. To psovanje me je koštalo dodatne kazne i od matere jer ona nije mogla zamislit da ja psujem.
Moji dani oko štefetnog delirija su bili stalna mijena između tuge, žalosti zbog Lastinih napolitanki, učiteljskih pohvala i nek vrste prkosa jer sam znao da je taj Tito ipak govno, što bi znao reć moj stric kad bi popio koju lozu više.
Bio sam dakle rastrgan. Mater je sve objašnjavala komunističkom nevjerom i da je bolje da ne nosim tu šafetu jer bi me to moglo odvest u njihove ruke, a njezina želja je bila da ja postanem fratar. Nisam joj mogao, niti smio, objašnjavat da štafetu nose lošiji đaci od mene, a da i oni idu na vjeronauk i u crkvu. Ona je bila uvjerena da je tako bolje i da je to Božja providnost.
Jedino se bojala da ja opet štogod ne kažem i da me onda stvarno ne izbace iz škole u našoj župi. To bi njezininom planu oko fratarluka zadalo smrtonosni udarac. Fratarski plan se nije ostvario ni uz činjenicu da nisam nosio štafetu, al u to vrijeme su to bile gadne dileme.
Moje muke malog školarca su me razdirale sve do jednog dana, kad je ispod sela opet bila poredana kolona djece za štafetu, a ja nisam bio blizu.
U svojoj tuzi sam otišao do strica Pere, starog političara i obožavatelja svakakvih mogućih primjedbi na druga Titu i njih.
Stric me je upitao kako to da sam kod kuće, a nisam u školi. Ja sam objasnio o čemu se radi.
“A to je zbog one …”
“Da”, rekao sam tužnim glasom, ne shvaćajući da me tako okrutno kažnjavaju. Stric Pere me je uzeo na koljeno, malo me propitkivao i onda je otišao do kredenca u kuhinji.
Kad se vratio u rukama je držao tri Lastine napolitanke.
“Ove su sve za tebe, al ne smiš nikome dat ni jednu”.
Gledao sam ga i čudio se da je uopće došao na ideju da bi napolitanke mogle tako dugo izdržat. Poljubio sam strica Peru i upitao ga zašto mi je kupio tri paketa.
“To ti je nagrada jer ne nosiš ono govno”.
“Koje govno”, upitao sam ne znajući na šta stric Pere misli.
“Ajde sad otraj krave na potok i ne govori ništa”.
Poslušao sam strica Peru, otrao sam krave na potok.
Nemiran, dok nisam odgonetnuo o čemu je to stric govorio, pojeo sam s najvećim užitkom sve tri Laste i prvi put u životu se osjetio kao pravi heroj.
Tekst: Vinko Vukadin