IZ RIZNICE USPOMENA SLIKOM I RIJEČIMA: Priča o četiri različita Duvnjaka

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Na fotografiji: Ivan Šarac, Stjepan Čuić, Mijo Akrap i Mijo Matić 

Piše: Ante Matić – Borčanac

Ova četiri čovjeka rodom iz duvanjskog kraja sjedili su za istim stolom na predstavljanju moje knjige priča Lijepa naša tuđina u restoranu „Pauk“, koji je držao Tomislav Ančić, rodom iz duvanjskog sela Blažuja. U tom restoranu bilo je okupljalište i druženje (nažalost više nije)  nas zagrebačkih Duvnjaka i naših prijatelja. Do kasno u noć sjedilo se, pijuckalo, ljudikalo, ilo  i pilo i pivalo gange. Specijalitet Ančićeva restorana bio je kiseli kupus sa suvim mesom i slaninom.  U dnu restorana bio je okrugli stol za koji je moglo sjesti šest-sedam ljudi, a kad se malo potiskaju, moglo je i više. Tako je u kasnu jesen zadnje ratne godine (1995), za okrugli stol sjeo Ivan Šarac, brigadni general amaričke vojske, Stjepan Čuić, književnik, Mijo Akrap, financijski direktor građevinske firme, moj brat Mijo, koji živi i radi u Freiburgu, i ja. Toga dana našli smo se tuteka nakon promocije u Društvu književnika moje knjigu priča Lijepa naša tuđina, pa smo kod Ančića u Pauku zaružili do kasnih sati. Za stolom je sjedilo devet ljudi ,a ja ću pričat o ovoj četvorici na slici. Zašto sam napisao da su različiti Duvnjaci. Bogme jesu, a evo zašto. Počet ću s Miškom Akrapom, jer je najstariji od nas. Ne bilo mu duši teško bio je dobar čovjek, vrsni ekonomist, a škrt dozlaboga. Škrtost je bolest, ili bolje rečeno neka stečene mana. Škrt čovjek ne mora biti i loš čovjek. Toga dana, odnosne te noći, negdje oko ponoći Miško navalio da mu napišem posvetu na knjigi Lijepa naša tuđina. Kad bih ja napisao nekomu posvetu, onda je to Tomislav Ančić čitao stojeći kraj stola. Kad je Miško vidio posvetu, nije dao da Ančić pročita,nego je zvao konobaricu i kazao jasno i glasno; što tko želi piti i neka naruči što želi i neka ga ne žali. Posveta je glasila ovako:Duvnjaku, inženjeru Miško Akrapu, predsjedniku svih Duvnjaka na planetu, koji će konačno zovnut i platit rundu (bio je tada predsjednik Duvanjske zajednice u Zagrebu). Miško je platio tu poskupu rundu, jer se naš stol spojio s drugim pa smo sada za stolom bilo nas devetorica: generali Šarac, Červenko, Tolj i Rebić, pekar Miško Mašić, novinar Ivkošić, urednici u Večernjaku Filipović i Andrijić…i od tada naš dobri čovik Miško svaki put je prvi zvao rundu kad bismo se našli na kavi i ljudikanju, kako smo to mi zvali. Ljudikat, znači,  ugodan razgovor u kojem nema ile, zavisti i navisti, bedljezganja, trabunjanja, pametovanja, blebetanja, nadoseravanja, olajavanja, bijesa ni urnebesa. Dakle, od tada naš Miško prestao je biti škrt.

Drugi za stolom koji ne postoji je tada brigadni general Ivan Šarac iz Mandina Sela, koji je nedavno ušao u kuću 200 slavnih američkih generala. Naš duvanjski ponos i dika, naš Ivan silno nam je valjao, pomagao i bio od goleme koristi u hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kojeg su neki mudrijaši nazvali – Domovinski rat. Ivan mi je govorio da nije trebalo tako nazvat naš obrambeni i oslobodilački rat, jer kad se prevede na engleski Domovinski rat, to onda znači – građanski rat. Zagorac je imao kompleks partizanije i ustašije, pa je hrvatski obrambeni i oslobodilački rat nazvao – Domovinski rat.

Treći za stolom je naš uvaženi prozaik, književnik i rusofil, odnosno dobar poznavalac ruske povijesti i kulture, kojeg sam zvao u Duvnu Lenjin, a on mene Jesenjin. Išli smo u isti razred i bili odlični učenici. Bolji od nas je bio fratar Filip Sučić i doktor Kalaba.  

Četvrti za stolom je moj brat Mijo, koji živi  s obitelji u njemačkom gradu Freiburgu. Moj brat Mijo bolje je od mene sjekao drva u Vran planini, a ja sam bolje od njega klepao kosu i kosio. On ima moćnu firmu u Freiburgu i mnogo je toga dao u ratu i poraću, nekim ustanovama, Crkvi i pojedincima, siromašnima. Za onu crkvu  hrvatskih mučenika na Krbavskom polju, dao je pozamašnu svotu novca dok se gradila i za jedno od zvona. To je u tradiciji Matića, da ne žale dati koliko god treba za zvono. Kad je svojedobno, prije stotinjak godina, dopremljeno iz Beča zvono za najstariju duvanjsku župu u Seonici, sponzor i kum zvona bio je Filip Matić iz Borčana. Moj brat Mijo je jedan od najuspješnijih ljudi iz našega kraja i,valja reći da je jedan od najbogatijih Duvnjaka i Hrvata na svijetu. Nas kućile zovu braća Mijušići po didu Miji, kojeg su zvali Mijuša. Nije zgodno reći, ali je istina, da smo brat moj Mijo  i ja dogurali najdalje od svih našega roda i sela! Jedino nam donekle parira rodica misica Anica. No, ona je Martinović, a mi smo Matići. Ima u tome neke razlike. Neki će mi prigovorit da nisam skroman, pa zašto bih i bio. Skromnost je vrlina slabića!

Kad sam mu javio da sam postao akademik, on se jetko našalio i kroz smijeh kratko kazao: Bruda, ima li tute eura.

Ja sam mu odsjekao: Bit će kad lopata iznad mene zvekne i zvono jekne!