Markica Paškin je imao fotoaparat u vrijeme kad su Ivić Mirkin, moj brat Vinko, Mićun Domin, Ruža Ćikina, Ruža Jozina i još pokoji Mandoseljan i Mandoseljka bili u bešikama i nisu mogli ni sanjati da će jednoga dana postati babe i didovi – davne 1960. godine.
Markica je se popeo uz gredu, iznad današnje Ivekove kuće koja je napravljena deset godina kasnije, i uslikao dvore Šarčeve (na poleđini slike Jakica je zapisao: “Uspomena od zgrada stambeni Šarac Jakova Mandino Selo”). U prvom planu vide se Jakičina i Mirkina kuća, „cekulara“ još nije bilo ali je zato njihova pojata tamo gdje oduvijek stoji. U pozadini se primjećuje kuća u gredi, a ako se ne varam (u slučaju pogreške molim za ispravku) onda je to dom pokojne Stane, dok se od Šumanovića i Tokića rezidencija prepoznaju tek krovovi. U pozadini se nazire Mandina gradina, na kojoj kao i u Markičinoj blizini cve cvata i zeleni se (unatoč crno-bijeloj fotografiji) pa pretpostavljam da je na dan škljocanja bilo ili proljeće, ili rano ljeto.
Slika potječe iz zbirke Andrije Jakičina koji je u vrijeme njenog nastajanja bio dječak i radovao bi se raspustu da nije bilo rada u polju i oko kuće. Takav odgoj je u Šaraca od sve djece napravio velike radnike, poduzetnike koji su danonoćno radili i znatno doprinijeli da naše selo danas drugačije i bogatije izgleda.
Jakica je nakon povratka iz rata započeo ispod nule, a kad sam ja prolutao po selu čuo je se već njegov cekular na kojemu je taj tihi i marljivi čovjek svakoga dana rezao građu, kimao glavom – taj hednikep je bio njegova „uspomena“ na partizane – i odmjeravao da sve bude pod liver. Da je slika napravljena malo kasnije na njoj bi se za maštovite promatrače dao naslutiti i miris piljevine – pored mirisa svježe pokošene trave jedna od očaravajućih karakteristika Mandina Sela iz tog doba.
Usporedbom stare i nove fotografije vidjet ćete koliko se selo izmijenilo u proteklim desetljećima.
Blago Vukadin
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.