IZ ARHIVE: Kopanje- vađenje krumpira

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Slikom smo  u jesenskom vremenu. Slika je nastala u drugoj polovici 60-tih godina prošloga stoljeća. Krumpiri su posađeni i rasli  u Jažvi. Kopačice su Džankuše-sve cure: Anđa Slavkova- danas živi u Letki, Iva Slavkova-umrla 1996. u Njemačkoj, pokopana u Brišniku, Ana Slavkova- udana za +Ivana Šumanovića i s obitelji živi  u Gradićima kraj Velike Gorice, Ljuba Boškova- udana u Đakovo, gdje je umrla i pokopana na groblju u Viškovcima (kraj Đakova) i Iva Rezo – Jurina- udana u Kutjevo gdje i danas živi. 

      

Na posebnoj sličici je i vlasnik sličica – vaš Ćipa. Priznam kako ja tada nisam bio kopač što se vidi po bijelim čarapama i urednim hlačama i košulji. Ja sam došao malo obići kopače i poslikati.         

Krumpiri su sađeni i vađeni ručno. Svaka kopačica/kopač ‘uzela’ bi jedan red, imala je sić (kantu) i pažljivo vadila dragocjene plodove. Pune sićeve se iznosilo na čisto  i suho mjesto, gdje bi se malo raširili i prosušili. U našem slučaju vidi se velika hrpa krumpira koju zadovoljno prebire Boško (Bolin djed). On je krumpire dijelio na tri hrpe: prvu hrpu činili su krumpiri krupni i zdravi za jelo; drugu hrpu čilnili bi krumpiri koji se sitni, malo truli, nasječeni . Ova hrpa namijenjena je za prehranu krmadi –svinja. Treća hrpa bila je određena za sjemenski krumpir. Malo sitiniji i posve zdravi krumpiri čuvali bi se i sadili na iduće proljeće i donosili dobar urod.

Kako bi povećali prinos plodova  svakih 3-4 godine mijenjalo bi se sjeme za sadnju. Mijenjalo bi se sa nekim drugim u selu ili bi se kupovalo/mijenjalio na pijaci u gradu /svaki ponedjeljak/. Sadilo bi se bijele i crvene krompire. Valjda je tako i danas!

Svake godine mijenjala se i druga njiva. Svake godine neka druga njiva dobro bi se pognjojila i dublje uzorala. Kako se krumpiri okopavaju i ogrću kojom prilikom se stalno čisti sav korov, to je takva njiva – kopačina iduće godine donosila obilniji urod.

Na kraju svaka hrpa bi se pokupila u vriće i odnosila u posebne trapove, gdje bi se utrapili i čuvali do kraja upotrebe ili do sađenja.

Sjetimo se kako je krumpir predragocjena hrana. Od njega se mogu napraviti razna jela, uvijek lako, brzo i jeftino. To je našem narodu bila osnovna dnevna hrana. Nije puno drugačije ni danas. Svaka kuća sadila je dosta krumpira: za jelo, za krmad i stoku, za sjeme, pa i za pijacu.

N.B.  Na zemlju se nije moglo potužiti: trebalo je dobro nagnjojiti, dublje uzorati, posaditi, okopati, ogrnuti i plod je bio zagarantiran.

Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa