Na ovu fotografiju skoro zaboravih, listam brzo, gledam sporo, a kapiram nikako. Desi se to i boljima od mene, pa molim stričevića Jozu da se ne ljuti, jer slika stvarno nije zaslužila biti previđena.
Iako se u vrijeme fotografiranja nisam bio rodio, sjećam se svega kao da je jučer bilo, i to iz priča starije Joskanovića čeljadi o životu u velikoj zajednici prije diobe šestorice braće.
Joskanovića kamene kuće bile su u polukrugu poredane oko slobodnog prostora u kojem je u vrijeme nastanka slike posađena naša murva, prepoznatljiva po jednoj grani u desnom gornjem kutu. U pozadini je kasnija Stipina kuća, koju je pokojni stric nakon diobe nadogradio i uredio, a u prvom planu je moj stari stričević Jozo, tada momčić u novim, novcatim cipelama, s modernom frizurom i sportskom figurom.
Kako je ime krasnom ćuki ne znam, pa ću ga prozvati Medom, a Jozo će me sigurno ispraviti i kritizirati kad dođem u selo, ali to je sasvim druga priča.
Za kraj ću samo navesti kako mi se čini da je bijela masa, desno i lijevo od puteljka na kojem se dijete i pas vesele, snijeg, a ako je ipak kamen, nemojte zamjeriti. To su nebitne sitnice.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Kalčić