IZ ARHIVE: Čobanovanje

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Sličicu sam učinio jednog kasnog zimskog dana šezdesetih godina. Vidi se manji broj ovaca koje pripadaju većem stadu. Kod ovaca su dvije  službene čobanice. Kod njih je došla jedna susjeda da im nešto važnoga dojavi ili je došla odnijeti tek ojanjeno janje kući.

Čobanice su u svojoj službenoj – zvaničnoj odori : čobanskim biljcima. Biljci su tkani od vune, platno je uvaljano u livanjskim vodama. Od tako debelog, toplog i nepromočivog sukna seoske žene su iskrojile kukuljicu za glavu i dva žepa za ruke. Biljac je štitio od hladnoće , vjetra i od kiše. Znao je biti težak kada bi se, nakon duljeg padanja kiše  ‘nalio’ vode.

Teško je sa sigurnošću prepoznati o kojim čobanicama je riječ. Ako je vjerovati vlastitom zapamćenju (u ovom slučaju bi trebalo) radi se o Ruži Kažimirovoj (ona je zapravo bila kćerka Markova, Kažimirova brata. No, narod je tako nazivao tu obitelj: sve je bilo Kažimirovo: i čeljad i kuće, i blago i njive i sve ostalo. Svi su to prihvatili i ukućani i seljani i nikomu to nije smetalo.) Druga čobanica je jedna Slavkova kćerka koju je vaš Ćipa tada došao obići.

Mjesto snimanja je Džankušića bara kod Jurnjevače. Zimsko je vrijeme i u pozadini se vidi još snijeg. U pozadini slike vide se Joskanovića jablanja, a malo lijevo  jablani Bajini i Rezini.To je godinšnje doba kada su ovce izlazile na pašu više radi toga da se ‘prozrače’ i vani su ostajale kratko vrijeme.

Već sam rekao kako su dvije čobanice zaogrnute čobanskim biljcem što je bila ‘službena’ čobanska odora. Biti čoban /čobanica  i nije bilo lak posao. Posao je smatran važnim i odgovornim. Od malena se obučavalo  djecu i pripremalo ih se za ozbiljan čobanluk.

Počinjalo je to sa čuvanjem jedne ovce sa janjetom u blizini kuće, ili čuvanjem krave koja se treba oteliti ili se otelila, ili je bolesna pa nije mogla ići na daleke pašnjake po cijeli dan. To malo čobanovanje oko kuće trajalo je koji sat prije podne, zatim bi se odmaralo u kući i opet par sati poslije podne. Tu se stjecalo prvo drgocjeno iskustvo – prvi korak u čobanluku. Slijedeći napredniji tečaj bio je pomagati odraslom čobanu u čuvanju janjaca. Nakon toga prelazilo bio se u viši tečaj: čuvanje ovaca. Najprije vlastitih, a onda poveće stado (više susjeda). Po stjecanju prakse i potvrđivanja u dobro obavljenoj službi takvom čobanu slijedeće godine povjeravala se dužnost čuvanja konja.

Na kraju , kao najviši stupanj u čobanskoj službi bilo je čuvanje goveda. Čuvanje goveda bilo je najteža dužnost koja se povjeravala odraslim i iskusnijim čobanima/čobanicama. Teškoća se sastojala u tomu što su  goveda svojeglava i nemirna  /suprotno od ovaca/. Trebalo ih je tjerati na daleke i velike pašnjake i na pojilišta. I jedno i drugo bilo je daleko od kuće. Osobito je bilo teško za vrijeme ljeta kada su se goveda obadala. Rastrčala bi se na sve strane, a dužnost čobana bila je sve ih držati na okupu i na broju. Pored voga trebalo je paziti da ne učine nikakve štetu bilo kome i da ne uđu na ‘zaćulano’ /zabranjeno/ područje  kakvih je bilo mnogo.

Danas bi lako bilo čobanovati: ništa nije zagrađeno, ništa zabranjeo, ništa  zaćulano.Vaš Ćipa prošao je sve stupnjeve u čobanskoj službi. Na kraju svog čobanluka pomagao sam bratu Branku u čuvanuju seoske alaše. Preko ljeta kada nije bilo škole Ćipa je sam čuvao seosku alašu. Priznam kako to i nije bilo baš lako ni ugodno. Zamislite dugi, vrući ljetni dan, a na leđima u torbi samo komad somuna i bocun vruće mlaćenice. Zvizdan Božji upekao, a hlada nigdje.

O ovcama i čobanima bit će još u narednim pričama i slikama.

Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa