IZ ARHIVE: Bajićevi svatovi

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Veselo je bilo u mjesecu kolovozu 1980. godine u Mandinu Selu. Slavko Majić-Baja skupio je svatove da skupa proslave vjenčanje njegova sina jedinca Stipana-Bajića i lipe Mire iz Podgaja. Kad su doveli mladu u selo zasjeli su uzvanici u novoj kući, napravljenoj nekoliko godina ranije, i do kasno u noć pjevali, pričali i družili se.

Na prvoj slici veselo se smiju mladoženja i mlada, svekar Slavko – Baja i svekrva Anđa – Gabruša, sretni što im se Bajić oženio, i Bika Bajina, udana za Mirka Matića u Borčane. Na drugoj se pak slici vidi nepregledna svatovska kolona kako ide prema mladoženjinoj kući. Na trećoj priloženoj slici prikazani su kršni Mandoseljani, pok. Ante Ivić, pok. Ile Vukadin-Džakušić, Ilina žena Marica Domina i pok. Antinica. O Anti i njegovoj sudbini bilo je već govora na našoj mandoseljskoj stranici –  o njegovu robijanju u Zenici i ženidbi nakon dugo godina iščekivanja i nade – a Ilin životni put bio je drugačiji – on je pripadnik mlađe generacije – ali dovoljan da ispuni cijele romane.

Ile je kao dijete bio nadaren učenik, volio je čitati knjige i računati ali ga nije zapalo da može živjeti od tog dara nego je, kao i većina pripadnika njegove generacije, nakon otvaranja granica krenuo na zapad, da radom na bauštelama osigura egzistenciju za svoju Maricu i njihovu djecu, od kojih mi je posebno za oko bila zapela njihova Irena, lijepa i stasita poput majke Marice koju je pak Ile kao mladić zaprosio i nije se pokajao.

Kad sam još  bio u osnovnoj školi Ile je bio redovit gost u našoj kući – on i naš ćaća su se međusobno cijenili i rado pričali jedan s drugim – a tim prilikama bi uvijek donio sa sobom tada popularne nastavke sabranih djela Marije Jurić – Zagorke koji su izlazili jednom mjesečno i dao ih Ćokanu da djeca čitaju.

Početkom devedesetih godina Ile je stigao u Graz gdje je radio nekoliko godina. Baš sam jednoga popodneva sjedio u svom stanu ne znajući što da radim kad je zazvonio telefon:

„Ej, Blagoja, Ile je ovde. Ajde dođi na kavu“ – prepoznao sam odmah njegov glas i zaputio se u ulicu Kärntner Straße, do velike zgradu s puno soba za radnike.

Tamo je Ile skupa s nekoliko drugih Duvnjaka spavao kad bi se uvečer vratio s gradilišta. Skromno i jednostavno namještena prostorija, simbol teškoga života Duvnjaka te generacije, ukazala mi se je domaćom čim je Ile otvorio pivo i dočekao me kao vlastito dijete:

„Čuo sam da živiš u Grazu, pa sam tio vidit kako su dica moga pokojnog pajde“ – pričao mi je o svemu i svačemu, naglašavajući iskreno kako mu je drago da smo se sreli i da je svim Ćokanovićima lijepo u Austriji.

Kasnije smo se nekoliko puta viđali – Ile je dolazio kod mene u stan kad bi uhvatio vremena, uvijek lijepo obučen i sređen kao da će Marici na silo.

Nekoliko godina kasnije se je razbolio i prerano umro. Pokopan je na mandoseljskom groblju kamo njegova Marica redovito odlazi vodeći njihovu unučad za ruku i pokazajući im mandoseljske kuće, poput Bajine u kojoj je nastala ova slika veselih svatova.

Tekst: Blago Vukadin

Foto: Stipan Majić Bajić