Dok me pamćenje služi i ruka da se prilagodila pisanju. Pokušat ću se prisjetiti teškog vremena odrastanja u Mandinu Selu. O školi u Mandinu Selu sam pisao u monografiji 100 godina škole u Mandinu Selu. Ostalo mi je neobrađeno teško vrijeme odrastanja – Drugi svjetski rat i do odlaska u Sarajevo na daljnje školovanje i odrastanje. 1941.-1947. u monografiji sam par riječi napisao – kako mi je rat 1941. prekinuo nedavno školovanje.
Velika seljačka obitelj- puno čeljadi u kući – 6 odraslih osoba i nas 9-devetero djece u kući- s puno (dosta zemlje-livade i pašnjaci) i puno stoke: 6 volova , 4 krave , nešto teladi i jedan bik. Četvero konja – 3 konja i kobila. Više od 100 ovaca. Vlastiti pašnjak i staja na planini Ljubuši, za stoku. Puno posla-uredan seljački život-do 1941. godine kada počinje II. svjetski rat u svijetu i Kraljevini Jugoslaviji. Tata i stric Vlado s ti konja odlaze u rat. Napisao u monografiji 100 godina škole u Mandinu selu.
Ono što hoću ovdje zapisati, a to je vrijeme rata i poraća. U monografiji se može vidjeti odlazak u školu i kako sam završio treći i četvrti razred osnovne škole u Mandinu selu. Odrastanje kroz rat i odrastanje poslije rata je užasno.
Poslove koje sam morao obavljati sa stricem Vladom-bez pomoći rada stoke –koja je za II. svjetskog rata uništena. Boljševici-partizani su 1942. godine pred kraj rata otjerali svu stoku sebi za hranu. Ostala je jedna krava imenom Zlatulja i kobila imenom Doruša i dvadesetak ovaca. Godine 1943. nismo imali čime obrađivati zemlju. Nastupila je glad te 1943. godine. A te iste godine u ljeto umrla je moja majka Darinka. Ratna trauma-mi smo bježali iz kuće kad bi vojska-BOLJŠEVICI- partizani došli u selo .Moja baka Matija i moja mama Darinka nisu bježale . I to je moju mamu otjeralo u smrt (na onaj svijet). Život se nastavlja i poslovi na selu su se morali obavljati. Pred kraj 1944. godine – pred Božić u selo su došli boljševici-partizani i pokupili strica Vladu i kobilu Dorušu za potrebe vojske. Otišli su prema Glamoču, Drvaru i Šipovu. Odatle se stric Vlado javio iz partizana. U ljeto 1945. godine vratio se stric Vlado bez kobile Doruše-čije je ždrijebe ostalo od starosti dvadesetak dana. Othranila ga s kravljim mlijekom-dudu sisa. Jedna krava, a nas puno djece i svi hoće mlijeka, eto sad i ždrijebe treba mlijeka i sisu, a nje nema. Pronašla je baka Matija kod nekog u selu ili je porukom u grad došlo da duda ždrijebe muško, bar je prihvatilo dudicu (sisu) i iz flašice posisalo kravlje mlijeko. Svi u kući smo se uključili da se spasi ždrijebe. I zaista se spasilo. Hranili smo ga s pomuzenim mlijekom od krave 3 puta dnevno, 20 dana. Kad je ždrijebe ojačalo izgrizlo je dudicu s flaše i što sad? Baka Matija, (Nana) kako smo zvali baku Matiju-naučila je ždrijebe s prstom u posudi da pije mlijeko iz posude. Eto problem riješen. Baka Matija i njena kćer Anđa, naša teta, naučile su ždrijebe da jede sijeno, zob i drugu hranu. Mi djeca smo to gledali, igrali se sa ždrijebetom, čistili ga, timarili, češljali, četkali i tako se nastavilo podizanje, uzgajanje siročeta bez mame. Ždrijebe odrasta igrajući se s nama djecom. Muško-sin od strica Vlade i moja malenkost-kao muškarci i mi smo preuzimali ždrijebe s imenom Dorat jer mu je majka bila Doruša, koju je stric Vlado pod mus – on i Doruša otišli u partizane. Napomenuo sam, stric Vlado vratio se vratio iz partizana kad se oslobodila i stvorila nova SFR Jugoslavija. Othranili i podigli, odgojili ždrijebe, igrajući se s njim i on Dorat s nama. Pogotovo Miško i a smo se Doratom igrali, mazili ga, češljali, timarili, hranili, napajali i jahali. Podizali prednje i zadnje noge kao za potkivanje i bio je privržen nama dvojici. Mogli smo skakat po njemu da se ne protivi. Za tri godine je odrastao u vrlo lijepu životinju, plemenitu. Budući sam ja od djece bio najstariji i muškarac, ja sam najviše jahao, čak odostraga se zaletim i njemu na leđa, nikada se nije bacio nogama, bio je toliko privržen kad ih ga napustio, zahrzao bi, znao bi da sam s njim.
Od tri godine, nešto i prije, uvrstili smo ga da ide na pašu s drugim konjima. Vidjeli smo da se kao ždrijebac, pastuh od 3 godine mijenja, pubertet. Fiziološka potreba za ženkom su ga uzjogunile, postao je zločest, stvara problem s konjima na paši. Čovjek koji je čuvao selske konje žali se da mu razgoni alašu, kako su se na selu zvali konje na paši. I stric Vlado reče: „Treba Dorata ukrotit (kastrirat).“ Tog proljeća 1946. godine stric Vlado i ja odveli ždrijepca (pastuha) u Duvno- Tomislavgrad da ga dr. veterinar Hakija Bašić uštroji, kastrira. Dosta je to skupa operacija. Mora se prije dogovoriti s dr. veterinarom i treba se za taj dan skupiti više pastuha za kastraciju, jer se za taj dan organiziraju ljudi koji će ih srušit, svezat i držati dok se obavi kastracija. Dogovorio stric Vlado s dr. veterinarom Hakijom Bašićem dan kada ćemo dovesti našeg Dorata, pastuha da se kastrira. Obavila se kastracija i vodim kući kastriranog Dorata, a stric Vlado je još ostao pomažući rušiti pastuhe od drugih seljana. Iz našeg sela taj dan je bilo tri pastuha.
Kastrirani ždrijepci, pastusi imaju povlastice za pašu na svim livadama. To je bilo uobičajeno pravilo u selu. Dva dana je u kući, izvodi se iz štale za šetnju pola sata, hrani i napaja u štali. Četvrti dan se vodi na pašu prije podne 1h i popodne 1h. Svaki dan se vrijeme povećava za pola sata ili 1h. Napasivanje traje 10-12 dana. I jahanje se uključi za to vrijeme. Predzadnja dva dana se prakticira jahanje u galopu. Uspješno je životinja, Dorat sve to podnio i ja sam bio zadužen da ga izvodim na pašu, da ga jašem i da se pred kraj utrkujemo s ostalim kastriranim (uštrojenim) konjima. Životinja, Dorat se sa mnom toliko uživio, da ne kažem sprijateljio, da hoda za mnom, da se odzivao na poziv. Zasigurno je bio meni privržen. Kad je životinja posve ozdravila, počeli smo ga koristiti za poslove. Prvo samar, kojeg je moj tata Mirko (Mime) napravio kad je trebalo. Osamari Dorata, natovari samar i vodi, goni da se obavi posao. Mime je samouki majstor, zovu ga samardžija. I stric Vlado je vrijedan. Završio je II. svjetski rat. U kući smo se svi prihvatili posla, kako odrasli tako i mi djeca. Treba podići stočarstvo-jer se na selu ne može bez stočarstva. To je jedna privredna grana bez koje se ne može. Radi se sa stokom-hrani se sa stočarskim proizvodima, odijeva se i obuva sa stočarskim proizvodima. I svi smo se uključili da se podigne stočarstvo, jer za njega imamo prostor. Stric Vlado, strina Ljuba, baka Matija, tetka Anđa i moj tata Mime oporavio se od moždanog udara, ali ne potpuno. Mi djeca pomažemo po uputama starijih i vidi se da je kuća, imanje u uzlaznoj putanji. Jest da se osjeti siromaštvo, puno toga treba za tako veliku obitelj. A rat je učinio svoj učinak od kojeg se teško oporavlja.
UDAJE SE TETKA ANĐA
Vrlo lijepa djevojka, visoka, zgodna, moglo bi se reći ljepotica (genetika Skočibušića) kao i njena mama, baka Matija. Budući je u II. svjetskom ratu ostalo selo bez mladih ljudi, momaka, oko 30. Poimence ih je obradio u Žrtvoslovu fra dr. Jolić. Ostalo selo pusto bez muškaraca, a ostale i djevojke neudane, usidjelice. Zabrinuta je i naša tetka Anđa. Njen se dečko nije vratio iz rata. Ostali su na križnim putevima. Sjećam se dobro tog vrlo lijepog, razvijenog dečka koji je ofirao mojoj tetki Anđi. Zasigurno ju je volio-ja sam to primjećivao, ali mlad nisam znao za takvu ljubav. Često je taj moj imenjak Ilija Vukadin (Džankušić), kako su ih zvali na kući. Znao reći kad sam čuvao janjce , a on prolazio i rekao: „ Pozdravi tetku.“ Uočio sam da je i tetka Anđa njega voljela. Naravno, kao mlad dečko nisam ni mogao razumjeti ljubav. Godine su prolazile, a Anđa se nije udala-ne samo moja tetka Anđa-nego je u selu puno djevojaka ostalo neudanih. I tako su doživjele starost. A mnogo je mladih žena ostalo udovica i nikada se nisu udale. Budući je II. Svjetski rat prošao-mi u kući smo odrastali-kuća je brzo počela napredovati. I još više je tetka Anđa bila opteećena.
Jednoga dana u našu kuću je došla nama djeci nepoznata žena i neki razgovor se vodio oko udaje naše tetke Anđe. Ja sam sve to promatrao jer nisam odrastao iako sam od djece u kući najstariji muški. Saznajem da je to neka provodadžinka iz sela Borčana. I da je nju poslao (je li platio?) neki udovac čija je prva žena umrla. I ta žena priča o tom udovcu-na sav ga mah hvali i hoće da zna jel` bi se naša tetka Anđa htjela udati za tog čovjeka-udovca. On njih zna-upoznao je on nju Kongori kod crkve. A tko ne bi od muškog roda takvu krasnu djevojku.
Prvi dan se nije ništa postiglo, ali je u našu kuću ušla neka uzbuna. Ja kao dečko od 14 godina to sam itekako uočio. Odrasli su to češće debatirali. Provodadžinka je dolazila svaki dan i stalno hvalila tog čovjeka udovca iz Borčana-mislim da se prezivao Matić-nisam siguran. I tetka Anđa je bila prisutna tim razgovorima. I drama je počela. Eto ta drama traje više od tjedan dana. Ja sam to kao dečkić slušao i promatrao tetku. Bože moj što se to događalo u našoj kući u Mandinu Selu. Užas. Ovu dramu na Vran planini sam htio opisati jer se radi o meni. A ova drama koja se odvija u našoj kući o udaji tetke Anđe. Ušla je mnogo dublje u moju psihu. Moja drama na Vran planini je trajala 4-5 sati, uzbunila je našu kuću i selo, jer sam ja s konjem Doratom ostao sam u šumi i noć me uhvatila, ali se sve završilo uspješno iako je strah zahvatio našu kuću i selo-noć. A ova drama o udaji tetke Anđe traje tjedan dana. Puno tuge u očima i bola, najviše kod tetke, a vidio sam da je ta tuga zahvatila i druge u kući, pa i mene je progonila cijeli život-sve dok ju nisam počeo ovdje bilježiti u ovaj dnevnik. Unaprijed rekoh da se moja drama kao mladog dečka u Vran planini odvijala tako što sam s 15 godina išao u Vran planinu po drva s konjem Doratom na komu je samar za teret s konopcima za vezanje. U Vran planini išlo se iz sela s još ostalim dečkima i mlađim ženama-djevojkama i po koji stariji čovjek. Krenuli bi izjutra oko 8-9 sati iz sela-kako koji dan, nekad bi nas bilo 10, a nekad manje.. Išlo bi se po drva sa sjekirom, konjem sa samarom i zobnicom za zob životinja. Kad se tovari stavi mu se zobnica da jede zob dok traje tovarenje u zobnici je bilo zamotano i za drvosječu, da nešto i on zagrize. U Vran-do samog mjesta sječe drva ulazilo se u šumu u koju su vodila 3 puta. Široki put-srednji put i kraći preko brda. Pod samim podnožjem Vrana je udolina s ledinom i pašom za konje dok se ne nasječe ili ne skupi tovar suvaraka. I kad ste skupili –složili tovar, išlo bi se po konje gdje su ostavljeni na paši. Svatko bi uzeo svoga konja i vodio ga tamo gdje je složio tovar- da natovari na samar i ide na put kojim je došao. Taj dan sam skupljao tovar suvih drva i kad sam složio-treba otići na livadu gdje je konj ostao na paši. Vidio sam da svi oni što su također ostavili konje na paši da su ih tamo našli, natovarili i išli kući u selo. Ja mog Dorata ne nađem tamo gdje sam ga ostavio. Nema ga, traži, trči po dijelu pašnjaka-nigdje Dorata. Otišli su kućama što su bili sa mnom. Ja ostao tražeći svoga konja. Njega nema pa nema. A hvata se mračak. Iz Vran planine do sela ima 8-10 km. Pustinja-šuma –prašuma, a ja tražim Dorata. Sjetim se da viknem imenom Dorata i tako dva puta. Onda čujem hrzaj. Ali gdje nisam odmah skužio. Ponovim glasno Dorate. I opet hrzaj-javio se Dorat. Nije daleko. Pronašao Dorata, spremio samar na stomak, a užad što vežu drva i oglav sve se zamotalo oko jednog grma-šipražje i Dorat stoji. Odmotao užad i oglav-podigao samar i po drva tamo gdje sam ih skupljao (nedaleko ispod Mijatove pećine). Natovario drva, sjekiru u ruke i na put-širok put-tako zovu ulaz u šumu. Nastupio mrak-noć. Svi su drvari došli kući, a mene nema. Čekali u kući mene-smrčilo se i nastala frka-briga-drama. Nema Ilije, nema Dorata. Uzbuna u kući i u selu. Noć-mrak u potragu s fenjerima i baterijama u planinu u Vran. Mrak-životinja zna put-znam i ja. Dorat tako brzo hoda-ide da ja moram trčati iza njega-noseći sjekiru u rukama-radi vuka. Tek što sam prošao Slani dolac-tu se nekad Hercegovci izgonili ovce napašu-bilo je tu desetak staja. Prošli i penjemo se iz Slanog doca na uzvišenu zaravan i u daljini čujemo neku viku, neke glasove i vidim svjetlucanje fenjera i baterija. Eto susret u noći na Ljubuši iznad Bašćika. Sretno se završila drama s Vran planine. Trajala je 5-6- sati. Kad smo došli kući-tata se ljutio-ostali veseli.
A drama udaje tetke Anđe traje tjedan dana. Mene je toliko potresla ta drama-kad sam promatrao tetku kako je ona izgledala tužno, žalosno i druge sam u kući promatrao-čini mi se da to nikog nije toliko potreslo kao tetku Anđu i mene jer je ta drama završila njenom udajom u Borčane za udovca. I udata žena (tetka Anđa) ostala je brzo trudna. I ta trudnoća-drama završila je tragično-smrću tetke i njenog djeteta-umrli su. Moglo bi se sa sigurnošću reći tragedija-rat je uzrok.
Čovjek od pera i zanata to bi daleko kvalitetnije i uzbudljivije napisao. A ja da ostane u ovom dnevniku.
Zahvalan Bogu da sam uspio to zabilježiti. Amen.
Ilija Šumanović