I odakle god pođeš Duvnu u pohode, ono te čeka otvorena srca, a srce mu prostrano, široko, kao ovo epsko polje, kao što je široka duša Duvnjaka i srce duvanjsko. Svjedoci duvanjskog gostoprimstva su svi oni koji su barem jedanput bili u Duvnu.
Nekad su se ova polja i livade i njive kosili kosom. Nije bilo ljepšeg prizora kao kad bi kosci u većim grupama zalegli i u istom ritmu muškom snagom kao grčki mitski junaci, titani, kosili polje, a kupelice kupile – sve je pucalo od snage, zdravlja, smijeha i pjesme. Poslije napornog rada orila se ganga, pila rakija i poslije zdravog sna opet u polje. Polje je opet bilo puno života. To je Duvno koje se ne zaboravlja. Najbolji kosac – nije bilo laskavije titule, nema je ni danas u Duvnu. I zar je čudno što je na natjecanjima najboljih kosaca Duvnjak često pobjednik. Za Duvnjake to je ne samo normalno nego i logično.
Tekst: Mijo Tokić
Foto: Ivan Iko Majić
