Oće li ujst? je prvo što kaže Duvnjak kad vidi ćuku (psa, op.a. za neupućene i one sa strane). Pas (ćuko, kako se to veli po naški) ne kaže ništa. Par sekunda stoje i gledaju se. Ma neće, na to će vlasnik psa (ili pasa, kako se na Kolu veli). Nije ćuki virovat, mudro konstatira naš junak.
Uz obostrano razumijevanje i toleranciju, nepovjerenje se nadvlada i ovaj susret visokog rizika mirno se završi. Potencijalno sukobljeni akteri polako se raziđu. Budući da se ovakav susret događa u selu u pravilu ne bude većih problema jer u selu je čovjek u središtu stvari (još uvijek).
Problem nastupa u većim sredinama, a posebno je kritičan Zagreb gdje domaća životinja u vidu pesa (pes – u vicevima Nine Raspudića neko stvorenje vrlo slično ćuki) dobiva prioritet. Tu naš čovik ne mere proć od pusta ćukenja (pesova), a poseban problem su nepažljive pudlice koje se na ulici zapliću u noge i iritiraju prolaznike. Katkad sijevne koji đon, na konsternaciju zagrebačkih gospodičnih… Ali šta ćeš, mora se pošten čovik branit, nemaš kad ni upitat: Oće li ujst?
Ante Križić, Tomislav Majić, Milan Pranjić (2017.)