Čovjek po svojoj naravi voli širinu. I onu unutarnju i onu vanjsku. Stoga je odavna težio izgraditi veću kuću ili domoći se većega stana ako je prebivao u nekom od većih naselja ili gradova. U ovo nenormalno, „novo-normalno“ vrijeme, u vrijeme vladavine corone i onih iza nje čovjek je osuđen živjeti u skučenome prostoru, ma kolika god bila kvadratura toga prostora. Da bi se izbavio od te skučenosti, on svako malo poželi izaći podalje od grada, u bližu ili dalju okolicu, potaknut zovom prirode, koja u svojim njedrima čuva čist zrak za stisnuta ljudska pluća. Nema li te mogućnosti, čovjeku ostaje mašta da na njenim krilima odleti kamo god hoće, uz uvjet da je krajobraz visok, da je širok.
A kud ćeš šire od duvanjske širine i prostranije od prostranstva duvanjskoga! Carstvo slobode – za spokoj duše.
Stoga nije čudno da se ljudi, ponikli u duvanjskome kraju, pogotovo sada kad su okovani virusom, rado vraćaju ili barem mentalno vraćaju u krilo kamena i polja da ožive uspomene, doživljene u tome Božjem prostranstvu. A tih uspomena bilo je koliko i dana u kojima smo živjeli u zavičaju. Sve slične, a opet na svoj način različne.
Jer, svako je stopalo otisnuto u kamenu, od svakoga kamena u našim ušima odzvanja ganga, smijeh i vika. U nekoj od kamenih ploča na Ljubuši utisnute su poruke koje su pisane u nadi da će biti čitane i mi smo ih nekoć čitali, nove pisali i razmjenjivali, a sada ih se živo sjećamo. Na svakome koraku, po kamenu i polju, naše su zjenice snimile gotovo svaki detalj koji je pohranjen negdje u pretincu duše i samo čeka sretan trenutak da ga pogledamo, kao što se u albumu čuvaju i katkad rado pogledaju drage fotografije. Što je naš radijus kretanja manji, to je veća težnja i čežnja da uteknemo na vrh planine i nakraj polja rodne nam grude.
Ta prisjećanja toliko ožive, toliko su razigrana i razgranata pa premda ih sada promatramo onako sa strane, kao na filmskom platnu, ta promatranja nisu bez emocija i ne mogu bez emocija! Najedanput, mi vidimo svu tu ljepotu planinsku kako se postupno slijeva na ravne Podine i prelijeva niz Gredu na podvornice i dalje do kraja polja Duvanjskoga. Vidimo i sebe kako se spuštamo s ljepotice Ljubuše na Podine, po kojima bosonogi trčimo za gumenom lopticom i pri tom katkad zapnemo za koji kamen i „razbijemo“ palac nožni. Daljnjim odmotavanjem vrpce vidimo kako biramo četvrtast kamen, ispod kojeg savijemo mali prst, stavljamo ga na rame pa se naglo zaokrenemo, čučnemo dokraja radi boljeg izbačaja, i tako povazdan.
A onda uslijedi trčkaranje po Beglucima, Trnovačama, Mandušama i Karevinama. U svoj toj dječjoj dinamici javi se želudac i mi oko podneva nadomak Ričini („Drini“) na vrelom kamenju varimo vareniku i u sjeni plasta blagujemo kaloričan obrok. Za samo sat vremena skačemo u Dujin ili Mićin vir i plivamo, a u povratku se razmilimo po jarugama i na njihovim rubovima posjedamo, a marva u dnu jaruge s glavama u nizu gasi žeđ. Naravno, i mi smo često ožednjeli pa se iz ove vremenske distance može vidjeti kako nagnuti na izvore na Stublu, Džaferovcu i Jurnjovači pijemo bistru i hladnu vodu.
Tako, eto, mi s vremena na vrijeme iz tih živih izvora, iz toga zajedničkog izvora, što se zavičajem zove, otpijemo koji gutljaj ljepote kako bismo mogli sačuvati dijete u sebi i onu Tinovu kocku vedrine – za ovo sumorno i sumanuto vrijeme.
Ante Šarac
