DUVANJSKA PREZIMENA: Tomići

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Tomići žive u Brišniku, Tomislavgradu (11 obitelji, 48 članova), Kovačima (2, 11) i Šujici (2, 8).

Prezime je nastalo od vlastitog imena Toma, koje je aramejskog podrijetla i znači “blizanac”, a širilo se kultom “nevjernog” apostola Tome Tomići su starosjedilački duvanjski rod, a u Hercegovini postoje još dvije grane Tomića: “jedni su nastali od Paponja starinom iz Vidovića iz Paoče, u Brotnju, a drugi od Zovka u Ružićima, u zaselku Dragićina.

Najčešće se prvi pisani spomen o ovome rodu vezuje za hajdučkog harambašu Mijata (Mihovila) Tomića, rođenog oko 1600. godine, iako o njegovim prezimenjacima postoje i stariji zapisi: primjerice 1580. Godine pojavljuju se u maticama župe Pučišća na Braču, a na tom se otoku 1637. godine spominje Toma Tomić “iudex in Humazzo Sup.” (sudac u Humcu Gornjem).”

Prvi pak pisani spomen o Mijatu Tomiću je onaj iz 1637. godine, kada je pokraj Konjica napao tursku trgovačku karavanu iz Sarajeva, pri čemu su ubijena tri Turčina i opljačkane velike količine robe i novca. U Franjevačkom samostanu u Zaostrogu sačuvana je isprava, pisana turskim jezikom, na čijoj je poleđini bosančicom zabilježeno da će turske vlasti istražiti čuvaju li fratri opljačkano hajdučko blago. U tom redovničkom domu čuva se i isprava o premetačini samostana od 7. studenog 1641. godine, a koja je provedena na temelju dojave da je “eškija Mijat” stigao s dvadesetak hajduka na Makarsko primorje kod fratara, njihovih jataka.

Na poleđini dokumenta je zapisano “kako se laga da je Mijat dohodio i puške donosio.”? U Veneciji se pak čuva Mijatovo pismo imotskom zapovjedniku Omer-agi, u kojem 1640. godine on prosvjeduje zbog proganjanja obitelji njegovog brata Marka.

Stoga se lako domisliti zašto 1741/42. godine u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića nema u Brišniku ni jedne osobe s prezimenom Tomić. Mijatovi sukobi s Turcima i sve što je proizišlo iz toga bilo je dovoljan razlog za napuštanje Brišnika, jer “mletački izvor o Mijatovoj smrti kaže da je u Sarajevu bilo više veselja kad se čulo da je Mijat ubijen “nego kad je stigla vijest o zauzimanju Bagdada, nekoliko godina ranije (1638).” Dakako i okrutni ratovi (Kandijski od 1645. do 1699. i Bečki od 1683. do 1699. godine) ubrzali su odluku Tomića o napuštanju Brišnika, što je najvjerojatnije učinjeno 1687. godine, kada se 400 obitelji s duvanjskog područja predvođeno legendamim fra Pavlom Vučkovićem preselilo u Cetinsku, a neki i u Imotsku krajinu.

Stoga se 1686. godine u zbjegu stanovnika imotskog sela Vinjana, koji će se zaustaviti u Kučićima poviše Omiša, nalaze i pripadnici roda Tomića, o čemu je ostao pisani trag u maticama župe Kučići. Od njih je današnja omiško-splitska grana Tomića.

Među doseljenicima u Cetinsku krajinu Tomići zasigurno uživaju veliki ugled, o čemu svjedoči činjenica da generalni providur Alessandro Molin individualnom darovnicom dodjeljuje Ivanu i Mati Tomiću zidine kule Abde Hahatovića i 14 kanapa zemlje u Glavicama pokraj Sinja, uz kulu Štrbac.

Također činjenica da je Dragićević na livanjskom području zabilježio 4 Tomića obitelji (u Komoranima, Dobrom, Tribiću i Kablićima), te da se današnji pripadnici toga roda zovu Tomići-Ajdukovići, dio su odgovora na pitanje zašto Tomića 1741/42. godine nije bilo u njihovom Brišniku.

Vjerojatno je Martin Tomić bio posljednji od svog roda koji se odlučio za seobu iz Brišnika, što je učinio 1740. godine ali i na posve drugu stranu od ostalih: u Gorance poviše Mostara, gdje se oženio s Marom rođenom Knezović iz svog novog boravišta. Njegov će se unuk Lovro sin Grgin (1780-873.) spustiti u Cim, nadomak Mostaru.

Kad su se prilike promijenile barem malo na bolje, Tomići se vraćaju na pradjedovska ognjišta u Brišniku. Biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine u Brišniku bilježi 3 Tomića obitelji sa 75 članova: Ivanovu s 28, Nikolinu s 19 i Matinu s 18 ukućana. Na livanjskom pak području 1768. godine nema Tomića. Gdje su nestali sa čak 4 mjesta i to za samo 25 godina? Ne znamo, ali znamo da će se ponovo pojaviti u popisu stanovništva livanjskkog područja 1813. i to u Kablićima, kasnije i u Suhači, s prezimenom Tomić-Ajduković, čuvajući obiteljsku predaju da su od roda Mijata Tomića.

Iako nisu u srodstvu s duvanjskim Tomićima, ukratko se osvrćemo i na dvije spomenute grane ovog roda iz Hercegovine. Između dva biskupska popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika, iz Paoče (zaselak Vidovići) u Brotnju preseljava u Zvirić pokraj Ljubuškog 8-člana obitelj Ivana Tomića nekoć Paponje, a još ranije Vidovića. Neke obitelji ove grane Tomića kasnije će novo boravište naći u Krivodolu pokraj Mostara, a zatim i u Mostaru i u Rodoču. Tomići, koji su nastali od roda Zovka u Ružićima pokraj Gruda, žive u vrijeme Dragićevićevog popisa usporedo s rodom od kojeg su nastali (4 obitelji Zovka s 28 članova i 3 obitelji Tomića s 29 duša). Pripadnici ružićke grane Tomića kasnije se šire na Poganu Vlaku, Radišiće i Otoku pokraj Ljubuškog, te u Rakitno pokraj Posušja.

Da Tomići nisu bili samo ratari i ratnici, svjedoči i sljedeći zapis o fra Tadiji Tomiću iz Brišnika, koji 1783. godine, služeći Bogu i svom hrvatskom narodu, pade na Majdanskoj Kosi, stara župa Majdan u sjevernoj Bosni, kao jedna od mnogih žrtava turskog- zuluma. Narod i danas to gubilište zove fra Tadijin Razboj. Fra Tadiju je, bilježi tadašnji kroničar, uz veliki plač naroda pokopao fra Jozo Valentić iz Ivanjske, kojeg pet godina kasnije ubiše Turci kao župnika u Bihaću.

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.