DUVANJSKA PREZIMENA: Perkovići

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Danas na duvanjskom području Perkovići žive u Mijakovu Polju (19 obitelji, 33 člana), Prisoju, te u Tomislavgradu (19, 72), Kovači (15,73), Jošanici (9, 40), Letki (3, 11), na Blažuju (1, 2), Šujici (9, 40), Grabovici (1, 2) i Koritima (1, 1).

Prezime je nastalo od Perko, jednog od brojnih oblika vlastitog imena Petar.

Starinom su iz Mijakova Polja, iako su u starim vremenima vođeni u Vinici, kojoj je Mijakovo Polje bilo zaselak. Čak to potvrđuju i prvi poznati pisani spomeni o ovome starosjedilačkom duvanjskom rodu: Perkovići su 1510. zabilježeni na Dugom otoku, a godinu kasnije i na otoku Pašmanu, s napomenom da su doseljenici iz Bosne. Područje doseljenja moglo je biti samo Buško blato ili Livanjsko polje. I Biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio u Vinici (ustvari u Mijakovu Polju) 4 obitelji s 32 duše: Ivanova (16 članova), Šimunova (7), Barišina (6) i Jerkina (5); uPrisoju 3 obitelji s 29 članova: Mijina (12), Petrova (10) i Jakovljeva (7); u Grabovici tada živi 12-člana obitelj Jure Perkovića (Georgius Percovich).

Dragićević je također zabilježio u Čaprazlijama pokraj Livna 9-članu obitelj Ante Perkovića, a u Rakitnu 2 obitelji s po 10 članova (Matina i Martinova).

Biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine svjedoči svojim popisom o povećanju roda Perkovića. U Mijakovu Polju žive 4 obitelji s 59 duša: Andrijina (39), dvojice Ivana s 11 odnosno 5 članova, Barišina (7) i Antina (6); uPrisoju 4 obitelji s 37 članova: dvojica Nikola s 13 odnosno 8, Ivanova s 11 i Matina s 5 članova.

Na livanjskom pak području 1768. godine Perkovića ima samo u Dobrom (B-člana Ivanova obitelj), a u Rakitnu ih više nema. Rakitno je služilo tadašnjim hercegovačkim Perkovićima (1768. godine dvije obitelji s po 5 članova u Dobrkovićima pokraj Širokog Briga i u Čitluku pokraj Posušja) kao ljetno ispasište za njihova stada. Dio rakitskih Perkovića, koji će skratiti prezime u Perko, početkom 19. stoljeća sele u Slatinu, župa Rama. Upravo tamo je kod roda Perka M. S. Filipović zabilježio “porodičnu predaju” objavljenju u jednom beogradskom časopisu. U cjelosti je prenosimo, bez komentara, kao dokaz pokušaja srbiziranja čistih hrvatskih povijesno-etničkih prostora. “Pričaju da su starinom Perkovići iz sela Ljubotića (gde im je bila “Perkovina”), gde ih je bilo 12 kuća i imali svog popa. Neki beg često je prolazio kroz njihovo selo i stekao simpatije čoban-baše. Jednom zatraži od čoban-baše da mu proda dub na bregu Kraljici i on pristane. A sutradan Turčin zadeva međjaše po senci od duba, izjutra i uveče. Čoban-baša ubije Turčina, i Perkovići se isele ponesavši sobom što su mogli poneti. Turci opljačkaju selo, a globu za ubistvo platila je Šarića džamija u Mostaru i njoj je sve pripalo. Ipak je selo Britvice ostalo Perkovina. Perkovići su se iselili u okolinu Sinja, gde ih i danas ima mnogo, ali je u planini bio zaostao jedan čobanin po imenu Šimun. Turci znaju za njega, uhvate ga s govedima i prodaju u Kaure. Kupio ga je Cmiljanić, koji nije imao dece. Služio on posle u Principa na moru kad je došlo vreme da se ženi, našli mu devojku, ali ne može da se venča, jer ne zna čiji je. Znao je samo da je negde od Mostarskog Blata. Nadležni paroh tražio izvještaj od paroha u Mostarskom blatu, i tako saznala za Šimuna mati njegova, koja je prosila. Šimun se onda vratio materi. Kako je bio “soldat” prozvani su oni i njegovi potomci Soldama. Otada, vele, ima 300 godina”.

Kad se iz ove predaje odstrane “velikosrpske naslage” ostaje svjedočenje o seljenjima Perkovića u Cetinsku krajinu. Tamo su doselili vjerojatno s Buškog blata: 1609. godine susrećemo ih u Turjacima u sastavu banderije harambaše Jure Dotura, 10 godina kasnije o Perkovićima je ostao pisani trag u Ugljanima, a polovicom 18. stojeća javljaju se u maticama

župe Grab i Ruda; u dva navrata 1735. godine u Turjacima se spo minje Ivan Perković koji je dobio, a kasnije župniku darovao, zemlju, koju je do tada koristio Ivan Tomas, prebjeg na turski teritorij, u susjednu Bosnu.’

Kako god su se Tomasi vraćali na djedovinu, u tursku Bosnu, vjerojatnonse to događalo i s Perkovićima, posebno precima današnjih livanjskih pripadnika tog roda, koji žive u Lipi, Gornjim Dražanlijama, Srnrčanima, Grborezima i Podhumu, iako je M. Petrić zabilježio da čuvaju predaju o doseljenju iz Mijakova Polja.

Što se pak tiče nekadašnjih imotskih Perkovića, koji su, bilježi V. Vrčić, doselili iz Hercegovine, od njih ili pomoću njih su nastali Šantari i Patrlji.

Međutim, nama su najzanimljiviji Perkovići sa Sviba (1725. godine Mate je Perković od mletačkih vlasti dobio 14 kanapa zemlje), jer su pripadnici tog roda sa Svibića odselili u Jošanicu, pa su današnji Perkovići iz tog duvanjskog sela njihovi potomci.

U maticama župe Grabovice Perkovići iz Prisoja prvi se put javljaju 12. kolovoza 1830. godine, kada je upisano rođenje Ivana sina Jakova i Jake Perković; u isto vrijeme javljaju se i Perkovići iz Bukove Gore – 22. kolovoza 1830. godine rođena je Oršula kći Jakova Perkovića i Ive rođeneCurić; u Koritima je 2. listopada 1833. godine rođena Matija kći Ivana Perkovića i Jake rođene Ivančić.

 

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.