ANTE MATIĆ: Korona nas udaljila od svega što je čovjeku najbliže i najdraže…

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Ovako smo prošle godine uživali u ljepoti krajolika Čvrsnice, Vrana i Blidinja. Ove godine o tome možemo samo sanjati, jer je korona došla i amo i tamo i anamo…

Piše: Ante Matić

Iza mog brata Mije, neviste Drage, moje žene Zdravke i mene vidi se tamnozelena i moćna Čvrsnica, a naspram nas je gore na Kedžari onaj krvavi stećak i grob Dive Grabovčeve na Vran planini, gdje sam svojedobno išao sjeći drva sa stričevićim Božom i Mijom i bratom Mijom, pa smo brata Miju (bio je dječak od petestak godina) plašali medvidom dok smo sikli živoke u čaliji. Da, živoke i čalija. Tako smo zvali one mlade tankovite bukve i dio planine gdje su rasle. Niko nije mogao onako brzo sjeći kao moj stričević Bože. Možda jedino Šćeta iz Mandina Sela. Kad je obara drvo deblje od sinjskog koca i dok ona pada on je u padu presjeca. Jenoga davnoga jesenjeg dana, kad smo nasjekli, sjeli smo jesti što nam spremila  mater i strina Anđa, s druge strane uvale, na drugoj strani planine, preko proplanka išao je medvjed. Mijo ga je prvi ugledao i povikao: Eno medvida. I zaista, lijeno je išao preko proplanka i zamakao u šumu. Mene je obuzeo neki čudan, pritajen strah, a ne znam jeli njih. Valjda je. U planini i šumi kad se ide u drva, nema lijena čovjeka. Svak požuruje da ne bude zadnji kad se natovare konji i kola, pa da ostane zadnji. U to sam se uvjerio  gledajući kako sječe brzo i dobro lijenčina Đogić i kako Šćeta iz Mandina Sela vješto i čudesno uspješno sječe s jednom rukom kao da ima obe. Čulo se više sjekira i pokoje podukivanje čobana, koje je odjekivalo i gubilo se u daljini i beskrajnoj tišini mrke Čvrsnice i vilovita Vrana.

Dok smo napasali ovce Gigan, Rundo, Gina i ja  na Libu i Vrlokuku i gledali prema Vranu i Čvrsnici te su nam se planine činile nedostupnim, strašnim, visokom do oblaka, jer smo slušali od starijih za strašne sudbini čobanice Dive Grabovčeve i curice Slave Ereš, (silovali je i zaklali partizani ) i hajduka Mijata Tomića, koji su se skrivali od Turaka u toj mitskoj planini, koja je ćudljiva i nepredvidiva, pa se znalo dogoditi da  jutri, s jeseni rane bude vedro nebo kao riblje oko i drvari pođu laganije obučeni, a onda popodne dok sjeku drva brzo se naoblači i smrači, udari najprije susnježica, pa snijeg i neka vjetrina, pa zavija ko gladan vuk u divljini. Kad sam radio intervju sa generalom Bobetkom, nakon razgovora, pitao sam ga zašto nije poslušao staroga Šolju kad je prolazio pored njegove kuća, koja je u podnožju Vrana, koji mu je govorio kad se bude vraćao iz Rame neka u noć ne zateče u Vran planini, jerbo je to, moj generale Bog ti bio na pomoći, planina ćudljiva i nepredvidiva. Nije ga paslušao kad se vraćao, pa su se smrzla četiri vojnika, koji su ga pratili, a njega su nekim čudom spasili domaći. Noć ih sustigla i smrt zaskočila u mećavi, tmini i hladnoj planini. Šutio je i siguran sam da  je u sebi osjećao krivnju za smrt četvorice momaka, ratnika.  Moj prijatelj general Ivan Tolj mi je tada malo predbacio, što špotam generala Bobetka, a ja sam mu rekao, da ja znam nešto što on ne zna i da dobro poznajem svoj rodni kraj i zavičaj. Govorio sam mu, da sam rođen u planini i imam neke druge osjećaje prema onima koji su rođeni u dolini, ili prema onima koji su rođeni na planini.

Dok ovo pišem, o prokletoj koroni, Vran planini i mojoj Maji i Domaji, odnekud iskrsnu ona davna i nezaboravna književna večer i ona dvorana u Firenci, blizu Danteve rodne kuće; aula dei grandi, puna ljudi, koji su došli slušat pjesnike dok recitiraju svoje pjesme, među kojima su bili i veliki poete Ungaretti i nobelovac Montale, pa kad sam ja došao na red, pitala me belissima voditeljica glumica Claudia, gdje sam ono rođen, a ja joj kazujem, da sam rođen u planini; ona se malo skanjivala i čudila, pa nastavila, kako uplanini, zar nisam možda rođen ispod planine ili na planini, a ja joj i njima kazujem i oni šute, muva se mogla čuti u zraku u toj blistavoj kazališnoj dvorani, kako je moja rodna kuća u kojoj me majka donijela na svijet kao sedme od desete djece, koliko je rodila; moja rodna kuaća od kamena žestaca, jednim krajem usječena u mitsko i povjesno brdo Lib, odnosno planinu i sve su kuće tako usječene jednim dijelom u tu planinu. A gore, na planini, na Libu prije nas Hrvata živjeli su Iliri, ilirsko pleme Dalmati, pa kazujem ja njima, pa su došli vaši preci Rimljani i razorili njihov grad Delminij i pobili sve što nije umaklo u Vran planinu ili Čvrsnicu. To se dogodilo kad je Isusu bilo 12 godina i to je uradio rimski osvajač Scipion Afrikanski, neki vaš daleki predak. Oni su, za divno čudo, kad sam ukratko ispričao zlu sudbinu mojih predaka, pljeskali tako jako da nisam bio siguran rade li to od ushićenja ili bijesa. Onda sam poljubio Claudiji ruku, a ona mene zaskočila i vrcom u usta, pa me je taj njezin smok u usta ošamutio i, dok sam kao odnevidio buljio u one u prvom redu, gvardijana, kardinala Benelija, gradonačelnika Firence, onako zbunjen, grande poeta Ungaretti mi je dobacio čudesnu rečenicu: Antoie, strpljivo  podnesi tu slatku žrtvu! Rekao je to zato, jer je znao da sam tada bio student teologije, na teloškom fakultetu u Firenci, i da me nema pravo ljubit nijedna žena, a ni ja nju. Kud ja otra, ljudi moju. Ponese me nešto, pa pričam i ono što možebit nebi tribo pričat, jel tako! Koga briga što je mene klerika poljubila u usta glumica Claudia Cardinale. Moram priznati da je bila prelijepa moja vršnjakiknja Claudia. Ona je bila voditeljica na toj, meni nezaboravnoj, književnoj večeri. Zor djevojka, imena mi moga. Dva je se oka nisu mogla nagledati. Nisam ni ja bio tada za bacit. Trzale su na mene Firentinke zato što sam visok, a one vole visoke, jerbo su Talijani mali. Zato su mi i pisale neka Danijela, i Rafaela. Da sam visok metar i cvancig, koja bi mi to pisala! Nijedna. Rafaela je pisala – caro mio lungone, dragi moj dugonja…

Odavno i gotovo svake godine moj brat Mijo i nevista dođu iz Freibruga gdje žive za Veliku Gospu, a poslije  Gospe odemo najprije u groblje, zapalimo sviće, položimo cviena grobove naših roditelja i naše braće setrica, pomolimo se, pustimo krišom koju suzu, a potom odemo  do Blidinja i na čistini između Vrana i Čvrsnice i neopisivoj planinskoj ljepoti zaružimo uz ljutu,  živu vodu iz vrila i, naravno i normalno, janjetinu, kao što se vidi i na ovoj slici.

Ove godine nećemo ići, jer je ta prokleta korona zaribala stvar,pa niko nikud ne može i svi moramo biti u kućnoj izolaciji, karanteni, o Bože! A bašsmo prople godine govrili da ćemo se opet pčoslije Gospe  skonnut do Blidilja, Masne Luke, Vrana i Čvrsnice i, na kraju tog neopisvio ugodna druženja ,odemo i do Marijinih Vrleti i tamo nešto domaćega čalabrčnemo, popijemo koju čađu domaćeg, hercegovačkog vina uz sir iz mija, pršut i pitu.

Koronanas udaljava od svega što nam je bilo najdraže, blisko i najmilije.

Neka idu dođavolaoni koji su koronu pustili ispod krvava podnebesja, pa je doprla i do nas i do naših domova i grobova.