ANTE MATIĆ: Kazivanje jednog ustaše

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Ante Matić – Borčanac

Pod ovim jasenom slušao sam Mirkovu strašnu priču od  koje mi se koža ježila i na momente dizala kosa na glavi.

Svi su ukućani bili u polju. Bilo je vrijeme koševine. Kod kuće smo bili sami brat i ja;on je bio u bešiki,a ja sam sidio kraj  jasena i bilo mi drago što je zaspao.Dugo sam ga ljuljao  dok se  nije umirio i zaspao. Onda je došo neki čovik i sio kraj jasena.Sio sam kraj njega. On me pomolovao po kosi i počeo pričat.On je govorio i govorio,a ja sam samo šutio i šutio. Kad je on zaplakao i ja sam zaplakao, kad je on otišao bilo mi je žao što odlazi. Mater me kad je došla pitala kakav je izgledao, a ja ga nisam znao opisat. Ali, upamtio sam šta mi je kazivao. Zaboravio sa kazat, da je odlazeći od jasena i mene, sreo dida Luku, koji je dolazio iz pojete, zagrlio ga, nešto mu reko u uvo i otišao. Did mu je nešto govorio,što ja nisam  čuo i dugo za njim gledao sve dok nije zamakao iza Čolinovića kuća. Kad je did sio kraj jasena, pitao sam ga koje onaj čovik; on je odmahno rukom i reko daje bolje da ne znam ni ko je, ni zašto je došo,ni zašto tako naglo ode; i,onda je did mene zagrlio i reko mi potiho da šutim o onome što mi je kazivo, i da ne govorim nikomu da sam ga vidio i da je dolazio pred našu kuću i da je sjedio pod jasenom. I šutio sam više od pedeset godina.  

… slušaj ti mene, rode moj, u rano jutro petnestog svibnja 1945. proljetno sunce obasjavalo je svojim zlatnim zrakama zelenu travnu dolinu, u kojoj se izbjegli hrvtski svijet počima kolebati. Nitko ne zna što donosi budućnost. Pronose se glasovi, da nas Englezi neće primiti, a još manje pomoći u našim težnjama za ponovno oslobođenje od nove komunističke Jugoslavije. Oni traže bezuvjetnu kapitulaciju, na temelju ugovora sa Jalte. Ruše se naši snovi o povratku s oružjem u ruci, a uz pomoć novih saveznika, Engleza i Amerikanaca. Poslije deset sati u nekoliko navrata nadlijeću nas jata engleskih zrakoplova. Kruže iznad nas po nekoliko minuta i nestaju u austrijskom zračnom prostoru, otkuda se opet vraćaju, te izvode iste kružne vježbe. Neki su vojnici veselo promatrali vježbe engleskih ratnih zrakoplova, uzdajući se u čovječnost njihovih gospodara! Moj prijatelj Marko primijeti da se oklopne jedinice engleskih oružanih snaga približavaju našim položajima, njihova oružja uperena su prema nama. Vojnici koji su na straži po okolnim brdima javljaju, da se partizanske jedinice kreću u pravcu našega obitavališta. Viši časnici hrvatskih oružanih snaga pozvani su na razgovore kod najviših zapovjednika hrvatske vojske. Mi svi čekamo odgovore na pitanja koja nas muče otkada smo napustili našu hrvatsku grudu. Sjedimi ili ležimo ispod žbunja šumovitih zelenih brežuljaka, isprepletenih puteljcima sve do vrha. Ptice cvrkuću po zelenim grančicama, a slavuji razvijaju svoju veselu pjesmu ne osvrćući se na tragične događaje, koji se odvijaju munjevitom brzinom. Glasovi kruže, a neki časnici napuštaju poljanu s malim grupicama najodanijih vojnika. Tragedija samo što nije počela. Vjetar počima puhati sve jače, noseći prašinu s puteljaka i zasipa zamišljena lica ovoga šarolikog društva. Čudno je postalo sve što nas okružuje, sve je strano i neprijateljski odiše, naša je odiseja pred vratima.

Kao vrhunac svemu dolaze vijesti od najviših zapovjednika, da moramo položiti oružje i predati se partizanima. Obećanja su, navodno, dana od strane Engleza i partizana, da će se pridržavati zakona o ratnim zarobljenicima. Nismo znali da je ovaj prokleti engleski general Aleksander iz Caserte, g_djp ‘e t»o komandant Seveznićke vclske -poručio (naredio)- svojim engleskim ytavesmama na Bleiburgu – “počistite palubu “, a to je značilo – pobijte Hrvate.

Dolaze vijesti, da smo s tri strane opkoljeni od partizanskih i bugarskih jedinica, a od austrijske strane tenkovskim jedinicama engleskih oružanih snaga. Sve pripreme su, navodno, izvršene prije nego je došlo do ultimatuma o predaji. Službenog proglasa o predaji nije bilo, ali vijesti kruže munjevitom brzinom, da nema izlaza iz ove situacije te da smo prisiljeni predati se. Kad se je odlagalo oružje, pojedini hrvatski časnici sklanjaju se u šumarke, dok si neki oduzimaju život, da ne postanu bespravno roblje. Najveći dio ipak ostaje uz svoje vojnike, da s njima dijele gorku sudbinu. Poslije odlaganja oružja dolaze među nas grupice partizanskih vojnika, koji se još uvijek vladaju uljudno, te pozivaju da se svrstamo u redove, kako bismo se mogli što prije vratiti u domovinu. Najprije pozivaju najviše časnike hrvatske vojske, zatim sve časničko osoblje, a poslije ovih vojska po rodovima. Policiju i oružništvo posebno, a civilno pučanstvo također posebno. Od poslijepodne do sutra ujutro stalno se formiraju kolone i odlaze kroz Austriju prema dravskom mostu. Na poljani ostaju groblja svih mogućih vozila i vrsta oružja. Ostaju i hrvatski ranjenici, koji su u ovoj travnatoj dolini našli svoj vječni počinak.

Ja i Marko ostajemo do slijedećeg jutra, ležeći ispod gustog žbunja, koje nas je zaklanjalo od proljetne jutarnje rose. Oko desete ure i nas se dvojica uvrštava mo u kolonu i nastavljamo put kroz Austriju. Nakon kratkog pješačenja stigli smo u manje njestance. Zaboravio sam mu ime.l Ove je bilo prenatrpano od partizanskih vojnika, koji su već pokazivali svoje pravo lice i namjere.

U ovom malom mjestancu poubijano je nekoliko stotina hrvatskih zarobljenih vojnika. Mi preživjeli nastavljamo svoj put vijugavom cestom, koja se probija između šumovitih zelenih brežuljaka, koji su poredani jedan do drugoga i zatvaraju između sebe uže ili šire travne doline.

Tisuće hrvatskih vojnika svih rodova vojske i policije, te izbjeglo civilno pučanstvo, marširaju prema dravskom mostu, praćeni partizanskim jedinicama. Postupak je još uvijek podnošljiv. Vojnici partizanskih jedinica razgovaraju s pojedincima o svemu, pa i ratnim prilikama prošlosti. Odmora nije bilo, ali ga nitko nije ni tražio, jer je kolona bila toliko dugačka da se je svaki tko je osjećao umor imao priliku odmoriti i opet se uvrstiti u kolonu koja prolazi. Jedan dio zarobljenika koristi ovu priliku i sklanja se u guste šumarke, dok prođe kolona, a onda nastavlja put u Austriju. Jednima polazi za rukom, da se probiju dublje i spase u kojem sabirnom logoru za izbjeglice, dok neki budu uhvaćeni po partizanima ili Englezima. Prvi ih ubijaju na mjestu, ili ih prebacuju preko granice, gdje ih čeka smrt, dok Englezi koga uhvate predaju partizanima. Putovali smo cijeli dan ovim lijepim predjelima, l punim zelenila. (‘ta ‘waKif -fleKQlikc :;t6ti~ :l’retare žuborf’potočić 1. hladne, bistre vode, hoji 0~pi5sbbl]ava putnike ~ dat:tn:te pješaćenje. Napokon je i dravski most na pomolu. Na austrijskoj strani mosta nekoliko austrijskih vojnika čuvaju stražu i promatraju događaje koji se odvivaju. Nekoliko starijih ljudi posjedalo je na rub ceste, koja se blago penje prema mostu. Odmaraju se od dugog hodanja i razgovaraju. Svaki od njih zapalio po cigaretu koju puše i promatraju okolicu. Jedan partizanski poručnik uputio se od mosta prema ovoj grupici ljudi. Kad se primakao na par koraka k njima, skide s ramena šmajser i cijeli šaržer isprazni na njih. U trenutku, e-ijelG je ~ skupina bila izrešetana na.b.ojima, mrtve. Poslije ovog jezovitog prizora poručnik se okrene prema nama, koji smo zastaeod užasa, i reče: ‘Vi svi zaslužujete ovakvu smrt, ali bi to bilo previše lijepo ovako naglo umrijeti “. Prelazimo preko dravskog mosta. Na svakom koraku dočekaju nas partizanski vojnici i tuku kundacima ili cijevima vatrenog oružja. Nekoliko mrtvih ili polumrtvih tjelesa zarobljenika padaju u nabujalu Dravu. Ovim dojučerašnjim vitezovima u borbi za hrvatska nacionalna prava sudbina nije dala da kao roblje još jednom osjete zemlju, iz koje ih je otrgla gorka sudbina ratnog vihora. Sve što je iza njih ostalo, bijaše par vodenih mjehurića, koji brzo iščezoše u valovima sada krvave velike rijeke. Nekoliko engleskih vojnika, naslonjeni na ograde mosta, mirno promatraju zločine svojih saveznika.Prelaskom u “sretnu” zemlju Jugoslaviju počima pljačka svih zlatrtih nakita, prstenja, satova, te zamjena cipela, čizama i boljih uniformi. Mnogi su životom platili u ovoj nasilnoj izmjeni. Svakim časom naša kolo~a poprima šarolikiji i strašnji izgled, dok se naša pratnja oblači u vojničke odore i poprima izgled prave vojske. U prvom mjestancu nalazilo se je par bunara s pitkom vodom. Tisuće žednog roblja pohrlilo je da ugrabi gutljaj hladne vode. Naša pratnja puca po bunarima, da nam onemogući piti vodu. Samo jedan mali dio uspio je dobiti nešto vode i ugasiti žeđ, dok je nekoliko desetaka mrtvih tjelesa ostalo za sva vremena u ovom malom slovenskom mjestu. Mi ostali pod kišom naboja, koji sviraju oko nas, produžujemo cestom koja je vodila između zelenih polja i livada.Odmora uopće nema, ide se dosta brzo. Tko ne može izdržati tempo marša, ostaje u jarku uz cestu prostrijeljene lubanje. Približujemo se Slovengradecu. Zvižduk ispaljenih naboja ne prestaje, dok nismo ušli u samo mjesto. Ulice su bile puste: sve što je živo, zavuklo se u blijedo oličene kuće. Naša se pratnja malo smirila i ne puca često, ali ne ostavlja iza sebe na životu one koji ne mogu dalje.Na izlazu iz grada prostirala se na desnoj strani ceste dosta velika livada, ograđena urednom živicom visokom do jedan metar. Pratnja nas zaustavlja uz samu živicu, gdje smo stajali, dok je straža uspostavila svoja mjesta. Tada su nam dopustili ući kroz otvorene vratnice na livadu. Upozorili su nas, da svaki bijeg pojedinca povlači za sobom kolektivne kazne. Kad smo svi ušli na livadu, dopustili su nam da možemo posjedati. U tren oka popadamo na zemlju kao snoplje. Za par časova nestaje biljni pokrivač u utrobama izgladnjelih i od žeđi iznemoglih robova: ostala je gola zemlja bez trave i korijenja. Izmoreni od duga putovanja, za nekoliko časaka svi smo zaspali. U rano jutro grupa partizana ušla je među nas, bude sve i svrstavaju u šestoredove. Prošlo je izvjesno vrijeme, dok su nas postrojili u jednu kolonu, koja se poredala uz samu živicu. Okolo nas je gusto postavljena straža. U sredini je ostalo dosta praznog prostora, na koji je došla oveća grupa partizanskih vojnika i podoficira s dvojicom oficira. Stara nas je pratnja napustila. Sva su lica nepoznata i nova, njihove uniforme bile su prljave i poderane. Bilo ih je, koji nisu imali nikakve uniforme, nego su bili obučeni u poderanu srpsku narodnu nošnju. Grupa podoficira dolazi među nas, idu od reda do reda i izvode sve one, na kojima je bilo još donekle dobro vojničko odijelo. Na licu mjesta vršila se prisilna izmjena odijela. Partizani svlače svoja poderana, prljava odijela i donje rublje i oblače skinute odore sa zarobljenika hrvatske vojske i postaju zaista prava vojska, dok naši redovi poprimaju još strašniji izgled. Osim ove nasilne izmjene odijela, naši novi pratioci traže dragocjenosti i u tu svrhu vrše prividnu premetačinu. Inscenirali su nekoliko pronađenih predmeta, i odabrane žrtve postrijeljali ispred nas. Zatim su odabrali dva roba, koji su uzeli i rašili deku za spavanje i nosili je ispred postrojenih robova i tražili, da svi oni, koji još imaju koji predmet od dragocjenosti ili sat, to ovdje predaju, jer će poslije izvršiti novu premetačinu, i kod koga se pronađe bilo koja stvar, bit će strijeljan na mjestu. Mnogi su još uvijek imali vrijedne uspomene, kao vjenčano prstenje i slično, pa su neki u strahu za život predali tražene dragocjenosti.Sunce se podiglo iznad slovenskih šumovitih planina, između kojih vijuga tvrda, dobro građena cesta. Kolona gladnog i žednog svijeta, koji pješači već tri dana bez hrane i vode, jedva se miče, ali se odiseja nastavlja. Sve više iznemoglih pada na prašnu cestu, a naša ih pratnja vuče do ruba ceste i ubija. Žrtve se obično skotrljaju u jarke kraj ceste, a mi nastavljamo dalje našu kalvariju, praćeni kletvama i svirkom vatrenog oružja.

Hrvatska je još daleko. Treba proći još više od stotinu kilometara. Vrućina pritište sve više, užarena prašina umiva već dugo neumivena lica, koja su već pokrita debelim slojem prašine. Veći dio nema kape na glavi; dijelom su ih sami-pobacali, da se ne zna kojemu je rodu vojske pripadao; dijelom su nam ih oduzeli partizani prilikom uzimanja odora. Do sada nas nisu naši pratioci klasificirati po rodovima vojske. Partizani sve mrtve krste ustašama i time opravdavaju svoje postupke. Sunce žeže tolikom žestinom, da je nemoguće izdržati marš bez vode, a vode nema nigdje. Sve je utihnulo, nema ni vjetrića, da barem malo rashladi uzavreli zrak; samo s vremena na vrijeme ovu groznu tišinu prolama ispaljeni naboj na iznemogla putnika kolone smrti. Današnja naša pratnja sastavljena je najvećim dijelom od kordunaških Srba i odlikuje se mrcvarenjem žrtava. Kad je netko prostrijeljen i još uvijek pokazuje znakove života, obično prvi koji naiđe izmrcvari mu tijelo i lubanju kundakom od puške ili nožem. Oni pored ubijanja uz put, stalno izvode iz kolone skupine od desetak ljudi, koje ne vode daleko od ceste, gdje ih poubijaju i ostavljaju. Sve se bliže primičemo Celju. Odmora nije bilo cijeli dan. Ljudi masovno padaju, drugi ih podižu, da im pomognu za daljnji put. Često se desi, da pratnja ubija iznemoglog i one koji mu pomažu. Hvata se prvi sumrak, sve je tiho, samo se čuje stupanje izmučenog svijeta i psovke pratilaca. Prvi dio kolone ulazi u predgrađe Celja. Tisuće znatiželjnika promatraju iznemogle prolaznike. Pristalice novog režima zbijaju neslane šale na naš račun. Nađe se i po koji siledžija, koji tuče prolaznike koje stigne. Većina okupljenog svijeta ozbiljno promatra šaroliku kolonu smrti. Iznemogli padaju po ulicama kojiima prolazimo. Straža ovdje ne ubija nemoćne, nego dozvoljava da im prijatelji pomognu. Neki iz kolone traže od svijeta, koji nas promatra, nešto za jesti i vode. Ima dosta slučajeva, da ljudi iznose jelo u košaricama ili jednostavno u rukama i pružaju prolaznicima. Vodu obično iznose u posudama, na koje se sruči gomila od nekoliko stotina žednih robova, jer bi svi htjeli istodobno dobiti gutljaj vode ili komadić hrane iz jedne male posude i najčešće nitko ne uspije popiti ni gutljaj, niti pojesti hranu, nego unište posude s vodom i s hranom, otimajući se za njih. Bilo je slučajeva, da su ljudi dobacivali paketiće s hranom i tko je ugrabio, vesela mu majka. Partizani odgone narod, ali u tome imaju malo uspjeha, budući da su ljudi prestali davati iz ruke u ruku, nego dobacuju iz nekoliko metara udaljenosti. Pružila mi se prilika, da sam dobio paketić s hranom od jednog mladića. Stajao je u sjeni jednoga stupa za rasvjetu i čekao zgodan čas, koji je vješto iskoristio i jednim pokretom dodao mi paket s hranom u ruke. Nisam mu se imao vremena zahvaliti, a niti sam bilo kada saznao išta o njemu. No, cijeli život ostat ću zahvalan ovom dobročiniteiju. Čim smo se malo odmakli od mjesta, gdje sam dobio paketić, otvorio sam ga. Iznenadio nas je njegov sadržaj. Bila je unutra, pored hrane, vojnička čuturica puna vode. Idući ulicama Celja, uzeli smo malo hrane i popili malo vode ja i Marko, pa su naše snage odmah bile obnovljene. Dali smo malo hrane i vode dvojici iznemoglih, čija se snaga brzo povratila i nismo ih više trebali voditi. Nas je bilo u koloni preko trideset tisuća, te nije bilo puno onih koji su imali sreću dobiti nešto jela od građana Celja. Iza Celja je nešto ravnice. Tu se gomilamo i konačno nam dozvoljavaju odmor. Popadamo kao snoplje po zemlji, na kojoj se nalazilo dosta leša od ugljena, te biljni pokrov nije bio bogat, ali ono što je bilo, ljudi su brali i žvakali, da ublaže nesnosnu žeđ. Stara nas straža napušta, a novi preuzimaju dužnosti. Cijelu noć šeću između nas, te bude i svlače pojedince, koji su još imali bolje uniforme. Bilo je premetačine i za dragocjenosti, ali ovi nisu imali većeg uspjeha, jer smo biti temeljito opljačkani. Probudili su nas u rano jutro i svrstali opet u kolonu po šest. Neki nisu više mogli ustati, a naši pratioci ne ostavljaju nikoga na životu iza sebe. Naša nova pratnja sastavljena je većim dijelom od Crnogoraca i hercegovačkih Srba. Mnogi su još obučeni u svoja pokrajinska odijela, ali uskoro svi imaju šajkače na glavama. Jauka više nama, kao da ljudi više i ne osjećaju bo!. Vode nema ni za lijek. Naša pratnja neprestano urla i psuje, kao da se i sama boji ovih užasnih prizora koje izvodi.Između Celja i Zidanog Mosta kapitulirala je glavnina njemačke vojske. Čitava groblja kamiona, laganih vozila i seoskih kola nalaze se bačena s ceste u doline. Ovdje je uginuo njemački gorostas, a dio ostataka njegove opreme porazbacano leži u ovim strmim šumovitim dolinama. dok se njemačka vojska nalazi u logorima za istrebljenje, ili u kolonama smrti, gdje umire od gladi i žeđi. Ovdje je pobijeno nekoliko stotina njemačkih vojnika, čiji se leševi već raspadaju. Prošli smo Zidani Most. Kućice su prilijepljene uz brdašca, cije su strmine obrasle niskim grmljem i isprekidane golim jarugama. U tim jarcima ostalo je bijelo kamenje uglačano dugim radom vode, koja se spušta u doba većih oborina, ili kad se u proljeće snijeg naglo otapa i bujice vode ovim jarugama odlaze u rijeke. Kroz jednu od ovih jaruga tekao je potok bistre i hladne vode, koja se provlačila ispod same ceste, jer je napravljen mali mostić. Tisuće robova pohrlilo je na obadvije strane ceste. Svaki želi ugrabiti malo vode, pa je cesta ostala prazna. Nitko se nije bazirao na stražu, koja neprestano puca i ljudi padaju pogođeni nabojem, ali nitko ne mari za život. Stražari, koliko su god bili krvoločni, prestali su pucati bez zapovijedi od starješina. Još samo nekoliko kilometara dijeli nas od naše Hrvatske. Tamo moramo stići tamo želimo imati vječni počinak. Nikada nismo ni željeli, niti mislili napustiti bojno polje Domovine, ali to je sve sada prošlost. Svoje smo oružje predali neprijateljima i oni nas njime sada polako ubijaju. Predali smo oružje! Sada nam drugo ne preostaje nego da pomremo po jarcima, bez pokoja i ukopa. Nedaleko spustila se siva maglica nad Savu. Prvi dijelovi kolone primiču se mostu, koji vodi preko rijeke. Nekoliko Titovih “junaka” dočekuju na samom mostu nadolazeće robove i tuku kundacima koga god stignu. I noževi su ovdje upotrebljavani, da se smanji brojno stanje. Tijela ubijenih ostaju na mostu, ili ih odmah pri ubijanju bacaju preko ograde u rijeku. Za cijelo vrijeme našega prelaženja preko mosta ponavljaju se koljački prizori, koji zabavljaju ubojice, dok krvava rijeka nosi tjelesa prema glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu. Sa zebnjom u duši došao sam na most. Marko je samo korak preda mnom. Činilo mi se da smo u tri skoka preskočili na drugu stranu. Bježimo od mosta koliko nas noge nose. Sad se na mostu počelo ubijati i iz vatrenog oružja. Na ovom mostu preko Save i slovenski su nas komunisti ispratili po crnogorski: “kome kolac, kome li konopac”. Malo hrvatsko selo nalazilo se nekoliko stotina metara od Save i kroz njega vodi cesta prema Samoboru i Zagrebu. Dopiremo do prvih kuća, koje su bile udaljene od ceste nekoliko metara. Sve su oličene bijelo, te su u onom polumraku činile jedinstvenu cjelinu. U skoro svakom dvorištu nalazio se je bunar s vodom. Mnogo je svijeta pod prozorima ili u dvorištima. Mnogo je žena i djevojaka proplakalo nad sudbinom sunarodnjaka, a neke imaju muža, oca, brata ili prijatelja u ovoj ili kojoj drugoj koloni smrti. Sva je njihova pažnja bila usmjerena u nas. Očima nas prebiru, kao da nekoga traže. I ovdje je počela trka po bunarima, pa se svijet sklanja u kuće, jer straža puca po onima, koji već vade vodu i piju. Unatoč zabrani i pucnjavi, svijet koristi polumrak i dobacuje kruha i druge hrane, pa su neki i ovdje dobili nešto hrane za nastavak daljnjega križnog puta. Iza seoskih kućica nalazili su se lijepo uređeni vrtovi s povrćem, u kojima pored povrća tu i tamo raste po koja voćka. Gledao sam sve ove prirodne ljepote, obasjane prvim mjesečevim zrakama. Iz ovih sanjarija probudi me krik djevojke, koja je stajala par metara od bunara ispred samih kućnih vrata. Na bunar su dotrčala tri roba, da izvuku vode i da se napiju. Dok su stajali oko izvučene posude, iz koje je jedan pio, a dvojica čekali na red, stražar je uperio šmajser u njih i sasuo na njih cijeli šaržer naboja. Svi su bili u tren oko pokošeni, i djevojka je pala na zemlju uz strahovit vrisak, ali se za čas pridigla i za trenutak nestala iza vrata male kućice. U jarcima pokraj ceste ostaje stalno po koji ljudski leš. Dizenterija se širi poput kuge, stotine ih čuče uz cestu i jauču od bola i natezanja, ali iz njih ne ide ništa, jer dugo već nema hrane, osim ako koji ugrabi koji gutljaj vode ili dobačene hrane od kojega hrabrijeg dobročinitelja. Često se desi da stražari, koji idu uz kolonu pogurnu kojega koji čuči uz jarak i ispale mu naboj u lubanju.

Svanulo je. Samoborska dolina mirno počiva, obasjana suncem koje upija kapljice rose poredane na svakoj travci. Nema još ni živog bića, da naruši ovo jutarnje mrtvilo, koje je nastalo usred umora gomile svijeta i njihove pratnje. Sve je toliko umorno da se ne čuje niti jedna riječ, nego tu i tamo odjekne po koji naboj, popraćen krikom ili muklim jecajem za trenutak, i opet zavlada mrtvilo. Nitko ne reagira na pucanje straže, a i ona puca već iz navike, jer svoja djela ne popraćuje više poznatim partizansko­kordunaškim kletvama, nego šutke prolazi pokraj mrtvih, koji ostaju u predgrađu Samobora. Neobično duga kolona. smrti kreće se posljednjim snagama. Njezin prvi dio ušao je u grad i gomila se u parku. Ovaj prostorno dosta mali park nije mogao primiti ni polovicu putujućeg roblja, pa smo produljili put prema ovećim livadama, koje leže uz samo mjesto.

Dio kolone ipak se zadržao izvjesno vrijeme u parku. Jedni su polegli pod crnogorično drveće, koje se dizalo nebu pod oblake i pravilo divan hlad, koji je pokrivao skoro svu okolicu na zapadnoj ,$’strani. U hladu ispod drveća, tu i tamo još je bilo nešto rose po travi i lišću, pa su robovi brali jedno i drugo te žvakali da ugase žeđ. Odmor je bio toliko potreban u hladovini parka, ali smo morali napustiti hladovinu i premjestiti se na livadu, kako bismo bili na okupu. Prostor koji smo zauzimali ubrzo je ostao pust, jer nas je puno i svaki grize travu, da ublaži glad i žeđ. Za par časaka nije više bilo nikoga na nogama, svi smo popadali na suhu zemlju kao snoplje. Kada sam se probudio, sunce je bilo već na zenitu, vrućina je bila užasna. Suha su bila usta, ispucala od žeđi i pokrivena debelim slojem prljavštine od prašine, u kojoj se krećemo nekoliko dana i noći. Osjećao sam strahoviti umor u svim dijelovima tijela. Mislio sam, da se neću više nikada moći podići s livade, koja se više ne zeleni. Okolo nas je postavljena straža, na svakom koraku stoji vojnik s uperenim oružjem u nas. Svi su potpuno nova lica, stari su nas napustili i vjerovatno otišli na odmaranje. Ovi su najvećim dijelom Kordunaši i Banijci. Oko jedan sat došla je jedna četa među nas. Išli su od jednog do drugog i sve još nešto bolje uniforme svlačili i izuvali cipele i čizme. Ja sam još prije izuven, ali mi je partizan dao svoje čizme koje su bile još upotrebljive, pa me sada opet izuvaju. Odrežu sare od čizama, a meni dobacuju samo stopala. Bio sam zadovoljan i s ovim, jer sam ipak mogao upotrijebiti ih, jer je bolje tako, nego po tvrdoj cesti bos po šljunku kojim obiluje cesta. Od uniforme ostali su samo dronjci, koje sam dobio u zamjenu. Više mi nisu mogli ništa odnijeti, doli goli život. Oko pet sati poslije podne svrstali su nas po rodovima vojske. Kad je procedura bila gotova, mislili smo da ćemo nastaviti put dalje. No, to se nije dogodilo, nego je nastavilo sa stajanjem. Užasno žedni i gladni, stojimo podulje vremena na žarkom suncu. Veliki dio ne može izdržati, te padaju u nesvijest.

Naši pratioci popadale na zemlju nazivaju ustašama i traže robove, koji ih odnose u pripremljene kamione, da ih odvezu na klaonicu, i vraćaju se po novi utovar. Osim iznemoglih, iz ustaške kolone tovare nekoliko kamiona i odvoze prema Karlovcu u Rakov Potok. Ovdje je nastala još veća nesigurnost nego kroz Sloveniju, jer masovnije upotrebljavaju sredstva za naše uništenje.

Ulazimo u Lekenik, gdje nas dočekuju po prvi put simpatizeri režima. Na ulazu u samo mjestance, s obje strane ceste, stajalo je nekoliko ljudi oboružanih kolcima, kojima tuku koga stignu uz strašne psovke. Svijeta drugoga nen:a vani, sve se pozatvaralo u svoje kućice. Rulja siledžija ne prestaje tučnjavom, jer stalno pristižu novi robovi, koje dočekuju i iživljavaju se na njima uz urnebesnu viku. Osim tučnjave, upregJi su dvoja kola s velikim konjima, koje gone svom snagom kroz kolonu. Stotine robova padaju pod udarcima kola i konja, koji gaze do koga dodu. Neki se robovi podižu i bježe naprijed ili nazad od konjske sprege, dok se veliki dio nije mogao skloniti, pa su bili izmrcvareni i na koncu pobijeni od straže. Kroz ovu tragičnu igru stražari nas stalno nagone da moramo napraviti reda i da kolona ne smije biti istrgana, pa u tu svrhu upotrebljavaju vatreno oružje. Konačno je i stražarima bilo dosta ove krvave igre, koja je trajala više od jednog sata, te odstranjuje konje s kolima iz naše rastrgane kolone, a one, koji ne mogu nastaviti put, ostavljaju u Lekeniku na milost siledžijama iz ovoga mjesta.

Od Velike Gorice prate nas kordunaški i lički Srbi. Među njima bilo je par vrlo mladih ljudi, koji su većinom išli šutke uz kolonu, bez uobičajenih i poznatih psovki. Što se skrivalo u njihovim dušama i od kuda su regrutirani, nije nam bilo poznato, ali njihova djela nisu bila nečovječna. No, najveći dio naše pratnje ponašali su se kao psihopati. Dio je bolovao od tzv. partizanske bolesti, čiji su simptomi najsličniji epilepsiji (padavici). Dok bolest traje, ti su tipovi u stalnoj borbi s hrvatskim oružanim snagama. Bilo je nekoliko takvih slučajeva od Lekenika do Siska; pa kad uhvati jednoga, onda ih po nekoliko uz njega popada. Svi su urlali kao pobješnjeli i udarali tijelom isto kao padavičari, a i pjena im je išla iz usta. Trebalo je više puta nadčovječne snage, da se grupa padavičara osposobi i da nastavimo put. Svaki takav slučaj donosio je nove žrtve iz kolone, a s tim u vezi i više padavičara. Tako se odvijala u oblacima prašine kobna igra između pratilaca i praćenih.

Dizenterija sad najviše pomaže pri našem uništavanju. Tisuće stalno trče naprijed kroz kolonu kako bi ugrabili vremena, da obave već po stoti put nuždu, prije nego zadnji dijelovi kolone stignu, jer pozadi ide nekoliko partizana sa šmajsericama i ubijaju one, koji su iz bilo kojih razloga zaostali. Ja sam isto počeo osjećati neke neobične bolove u želucu, koji su me držali dosta dugo, ali srećom nije bilo tako fatalno. Pored toga, bio sam toliko žedan, da sam rekao Marku, da ću morati poći na prvi bunar, pa ma što se sa mnom dogodilo. Za tren, dok sam o tome govorio, Marko se je izgubio u prvo dvorište i vidim ga, da već vuče drvenu kantu iz bunara. Ima sa sobom našu već praznu čuturicu, koju je zagnjurio u izvučenu posudu, da je nalije. Skoro istodobno poletjela su još dvojica-trojica na isti bunar i već se otimaju za vodu. Stražar, koji je bio najbliži, promatrao je događaj i nekoliko puto opominjao, da se vrate svi u kolonu. Marko je već nalio čuturi i u tri skoka bio je opet u koloni, dok jedan novodošli spušta ponovno posudu u bunar i povlači je prema gore. U isti mah došao je i drugi stražar, koji je bio podaleko otraga i počeo vikati kako na robove, tako i na vojnika, koji je upozoravao, da se vrate odmah u kolonu. Mladić koji je vukao vodu, upravo je počeo piti i nije ni slutio što se događa. Novodošli partizan uperio je pušku na njega i nekoliko metaka sasuo u njega i po bunaru. Čabar s vodom i rob skupa su se spustili niz bunar. Voda se je prolila, ali se mladi rob nije više micao.Partizani su se također umorili od pješačenja, te nam sugeriraju, da se žurimo, pa kad stignemo u Sisak, na Viktorovac, onda ćemo imati prilike odmoriti se, jer će tamo biti razvrstavanje po kotarevima. Svatko će biti otpremljen u svoj kotar, da se utvrdi tko je i što je bio i radio. Svi nekako želimo doći u mjesto za dulji odmor, a ima ih priličan broj koji vjeruju, da će nas slati na naše kotareve kako bi nam krojili pravdu. Dimnjaci sisačkih tvornica sve su vidljiviji. Sela uz cestu sve su gušća, bunari se po dvorištima redaju u neprekidnom lancu, a robovi nepokorni radi žeđi navaljuju na bunare i piju vodu. Straža i opominje i puca, ali uzalud. Svaki je bunar u duljini više od jednog kilometra opkoljen, i voda se neprestano izvlači i pije. Otimanje je redovita pojava za vodu, jer se svaki boji da” dobije vode, pa to uzima više vremena. Svijeta je dosta po dvorištima ispred kuća, pa je i to bio jedan od razloga, da je straža obazriva i kod pucanja podiže cijevi u vis. I u ovim selima našao se po koji siledžija, koji tuče prolaznike, ali ih nije mnogo. Iz ovih hrvatskih sela bilo je dosta ljudi u hrvatskoj vojsci. Mnoge nas žene prebiru očima da bi kojim slučajem otkrile muža, brata, oca ili prijatelja, komšiju ili poznanika.

Oblaci prašine nikada ne prestaju. Vjetar piri sa zapadne strane i tjera podignutu prašinu u suprotnom pravcu, gdje je sve što oko može vidjeti poprimilo sivu boju usred nepreglednih oblaka prašine, koja se diže s ceste. Pratnja je opet nemilosrdna. Ubija naveliko one koje dizenterija prisiljava na vršenje nužde uz samu cestu ili u jarcima. Stigli smo do raskršća, gdje se cesta odvaja za Petrinju. Na ovom raskršću naši pratioci izvode nekoliko robova i ubijaju ih na samoj cesti, nekoliko koraka od samog raskršća. Kolona prolazi pokraj ovih leševa, cestom prema Sisku. Dizenterija hara nesmanjenom žestinom. Svaki je čas sve više bolesnih, pa ih tisuće čuče u jarcima. Vatreno oružje je u stalnoj upotrebi, pa veliki dio onih po jarcima ostaje u njima, dok stražari, koji idu iza kolone, dobro paze, da nitko ne ostane na životu iza njih. Žrtve ostaju po jarcima, dok mi još živi gmižemo i primičemo se konačnom cilju, gdje su nam obećali dulji odmor u Viktorovcu. Ulazimo u prva sela pred gradom Siskom. U prvom se ponavlja prizor iz Lekenika. Izašli pred nas pristalice režima s kolcima, vilama i motikama, a ima slučajeva da pojedinci upotrebljavaju i sjekire. Udarcima ruše mnoge na zemlju. Neke potpuno ubijaju, jer ne prestaju tući dok ne zatuku roba na smrt. Ima slučajeva gdje pojedinci iskaljuju bijes ali ne ubijaju, nego koga stignu mlate onim što imaju u rukama. Nered je i gužva nastala u koloni, pa su se umiješali i stražari koji uspostavljaju red, ali isto primjenjuju kundačenje. Sva je sreća bila što pristalica režima nije bio velik broj, pa su se brzo umorili i urlajući svakakve pogrdne psovke povukli se između prolazećeg roblja. U dvorištima i na prozorima bilo je nešto više svijeta. Najvećim dijelom lica su ozbiljna i promatraju prolaznike kao i tučnjavu koju izvode njihovi sumještani. Djeca su isto u velikom broju po prozorima i znatiželjno promatraju roblje.

Ja i Marko imali smo malo vode u čuturici, još iz sela kod Lekenika, pa se nismo svraćali na bunare. Najedanput me je uzdrmao snažan udarac namočena konopca po leđima. Posrnuo sam, ali sam se odmah pridigao i pobjegao na drugu stranu ceste što su me noge nosile. Marko me je držao stalno ispod ruke, jer se je bojao da me ne dotuku, ako padnem pod udarcima·i ne mognem se dići. Na samom ulazu u Sisak skupila se je grupa oko dvadeset do trideset poluuniformiranih ubojica, koji su se spremili na doček kolone smrti. Pored njih bilo je nekoliko oficira, upeglanih i dotjeranih, koji su nas obasipaJi pogrdama svih vrsta, dok su ovi drugi primjenjivali batinanje. Pod udarcima pristaša režima robovi su padali J?o cesti kao snoplje. Bilo ih je koji su se podigli i bježali dalje u kolonu, koja se uvlačila dosta žurno u grad, dok je i opet jedan dio ostao u predgrađu Siska ležati, dok drugovi nisu došli s kamionima, na koje su ih pobacali i odvezli na stratište, priređeno unaprijed u te svrhe. Prvi dijelovi kolone doprli su do mosta preko Kupe i polako se penjali na most. Mnoštvo vojske i civilnog pučanstva stajalo je s obadvije strane, dok je kolona prelazila sredinom u stroju. Na nekoliko mjesta grupe siledžija stupaju u akcije. Većina su, sudeći po odjeći, kordunaški Srbi, koji primjenjuju sve što imaju u rukama i tuku prolaznike. Dobar dio upotrebljava i noževe. Tjelesa robova prebacuju se u najviše slučajeva preko ograde mosta u rijeku, koja je bistra i plitka, ali dosta snažna, da umorene odnosi dalje. Svi nastojimo da budemo u sredini, jer je najveća vjerojatnost uspješnog prijelaza u sredini, ali je to nemoguće. Svaki pojedinac iz dugačke kolone protrnuo je od straha, kad je stupio nogom na most i vidio što može doživjeti. Nitko nije siguran, da i sam neće poletjeti u dubinu ispod mosta, kuda plitka Kupa valja sitno kamenje i pijesak. Svi robovi, kojima je uspjelo prijeći kupski most, bježe od njega svom preostalom snagom.

Uz cestu je osim siledžija mnoštvo žena i djece. Skoro svi imaju u rukama komad kruha, sira ili paketić spakovan svega pomalo. Ovaj svijet prebire očima paketić s hranom mužu, sinu ili -poznatom komšiji. Svaki čas ženski glasovi dozivlju po imenu svoje, ali je vrlo rijetko, da se bilo tko odaziva, jer straža odgoni žene vrlo grubim postupcima, pa i kundacima, dok one koji se odazivlju, izvode iz kolone i ostavljaju ih s jednim vojnikom, koji ih prati i ne da im primiti ništa, a poneki dobiju, pred toga, i batine kundakom. Unatoč svim zabranama i tučnjavi kako robova tako i žena pored ceste, ove kao pčele navaljuju na redove i dobacuju sve što su imale od hrane. Ovdje je zaista jedan veći broj robova dobio zalogaj kruha ili što drugo od naših hrvatskih žena, koje su nas dočekale pred Viktorovcem.

Već se hvata noć. Mi se grupiramo ispred samog ulaza u Logor Viktorovac. Na ulazu i oko njega stoji nekoliko skupina partizanskih vojnika, naoružanih sa šmajsericama i puškama, i čekaju naređenje da nas propuste u logor. Uz njih stoji i oveća grupa u polucivilnim, poluvojničkim odijelima s batinama u ruci. Kad su i zadnji pridošli preko mosta i nabili se skoro svi uz bodljikavu žicu izvan logora, vrata su se na logoru otvorila uz nalog, da samo četiri po četiri mogu ulaziti u logor. Čuvari, koji su stajali s obadviju strana vratnice, udaraju koga god dohvate kundacima, dok se poluuniformirana grupa postavila s unutrašnje strane, te batinaju koga god stignu. Rijetko je tko ušao u logor, a da nije dobio ‘lli kundakom izvan vrata ili batinom unutar. Stotine padaju pod težinom udaraca. Dio ih ustaje i bježi u logor da spasi goli život, dok dio onih koji su bili vođeni i preslabi da izdrže udarce, ostajali su ležati izvan i unutar vratnice, a robovi su gazili preko njih i bježali koliko je tko mogao u logor. Kad se je nakupilo popadalih nemoćnika na vratnicama, onda su zaustavili ulaženje i naredili da se unesu nemoćni, koji su popadali, kako bi bilo moguće daljnje ulaženje s tučnjavom. Nekoliko je puta prekidano ulaženje i odnošeni su nemoćni, dok smo konačno svi dospjeli u logor. Sve skupa trajalo je nekoliko sati, jer je naša kolona bila preogromna, iako je putem od Bleiburga do Siska desetkovana. Viktorovac je bio sada pun kao škatulja žigica, što Nijemaca, što civilnog svijeta, koje su partizani pokupili po selima i gradovima radi suradnje s “okupatorom”, što nas, koji smo istom išli u logor i tražimo mjesta da se spustimo na zemlju. Ja i Marko našli smo nešto slobodna prostora pod krošnjom jednog ogromnog hrasta, čije se gole grane protežu nekoliko metara daleko od debla i na kraju svake bilo je još nešto lišća, koje nisu mogli dohvatiti izgladnjeli Nijemci, i sada u polutami treperi tjerana laganim povjetarcem. Spustili smo se na toplu, suhu zemlju i izmijenili misli o udarcima na vratni ci. Marko je dobio batinom po ramenu, dok sam ja dobio preko cijelih leđa, ali sve to nije bilo tako strašno kod nas, a umorni smo bili i previše, pa smo oba za nekoliko časaka zaspali tvrdim snom.

Probudio sam se 22. svibnja 1945. u osam sati ujutro. Marko je još uvijek spavao na hrpi prašine uz debelo stablo, koje je svojim korijenjem zadržavalo zemlju, koja se blago penjala do same bodljikave žice, koja nas dijeli od šireg koncentracionog logora u kojem se nalazi cijela Hrvatska.

Sunce je već poskočilo i svojim zrakama obasjavalo ovo neobično naselje u kojem se nalazilo otprilike pedeset tisuća robova, dozrelih za smrt koja nemilo hara u logoru. U uskoj dolini, koja je dijelila logorski prostor na dva nejednaka dijela, bio je i bunar s pitkom vodom. Desno od njega dizale su se dvije istrošene barake, ostale iz doba rata. Iz njih je odnešena sve što se moglo odnijeti i upotrijebiti. Samo još stoje od dasaka napravljeni vanjski zidovi. Podovi su također odnešeni, samo je ostalo nešto jelovih greda. koje su držale konstrukciju da se ne sruši. Između greda ležali su na goloj zemlji njemački vojnici, koji su oboljeli od dizenterije te pjegavog i trbušnog tifusa. Oni su ovdje već dva tjedna. Bili su cijeli tjedan bez ikakvog jela. a onda su im počeli davati po dva del kukuruzne kaše jednom u 24 sata. Oni koji su oboljeli od zaraznih bolesti, niti to nisu uzimali. jer nisu sami mogli dolaziti po jelo, a nije bilo dozvoljeno da im itko nosi. Osim toga, tko je dobio trbušni ili pjegavi tifus, odmah je odveden u jednu od ovih dviju baraka, dok najveći dio drugih ima stalno proljev. Samo par koraka od ovih baraka nalazio se je bunar s vodom, koja je sigurno i sama bila zagađena klicama bolesti. Iz ovog bunara od jutra do mraka vukla se stalno voda i pila, a to se događalo do kasno u noći. Jači robovi mogli su uvijek ugrabiti bar vode za piće, dok veliki dio Nijemaca nije bio u stanju da izvlači vodu s velikom drvenom posudom, koja je služila u te svrhe, pa su ovisili o milosti drugih, koji su prečesto bili bez ljubavi za bližnje i nemoćne. Jarci za nuždu presijecali su ovu dolinu od jednog brijega do drugoga, počevši par koraka od bunara s vodom pa dalje prema istoku. Tisuće robova, Nijemaca i Hrvata, čuče oko iskopanih jaraka za nuždu, koji nisu bili ničim zaklonjeni od ostalog prostora. Pojedinci strahovito jauču od bolova, koji ih muče. Bilo je slučajeva da se koji bolesnik pri vršenju nužde onesvijesti i padne u kanal. Neki se trgnu pri padu u izmetine i sami se izvlače, dok izvjestan dio to nije bio u stanju učiniti, te su ih ostali robovi morali izvući iz kanala za nuždu. Onako zamazani, ostajali bi nedaleko jarka za nuždu, dok im se odjeća nije posušila, dok su oni, koji su padali po noći, čekali dan i sunce da ih osuši. Osim dizenterije, milijuni muha napadaju žrtve izvučene iz kanala i one koji čuče okolo jarka za nuždu. Rijetko je tko u stanju da se brani od ovih nametnika, koji se u rojevima okupljaju oko očiju nesretnih bolesnika.Na brežuljku, u sjevernom dijelu logora, uz samo žicu, ostala je iz rata baraka, na kojoj su bile oznake crvenog križa, pa je vjerojatno i za vrijeme rata služila kao ambulanta. Ova je baraka bila dosta sačuvana, te je pored nekih polupanih prozora ostalo bilo još dobro. Na podu bili su poredani jedan do drugoga, oboljeli od pjegavog tifusa u jednoj sobi, od trbušnog u drugoj, dok su u trećoj sobi ležali bolesnici od drugih bolesti. Jedna je mala sobica bila malo pometena i dotjerana, koliko je bilo moguće u onim prilikama, i služila je za liječnike. Tu su ordinirala tri liječnika, jedan Nijemac i dva Hrvata, ali nisu raspolagali uopće niti jednom jedinom tabletom ili drugim lijekom. Samo su omotavali ljude s visokom temperaturom u prljave mokre košulje. Čim bi se malo od vrućine tijela posušile, mijenjali su ih. Nekoliko bolničara nosilo je neprestano vodu s bunara za obloge.Iz ove i drugih dviju baraka svako jutro iznosili su one, koji su tijekom dana i noći preminuli, i ubacivati ih u kamion, koji bi svako jutro došao da pokupi mrtve robove. Svaki put s mrtvima otišla je oveća grupa jačih robova, koje su odredili, da će ići pokopati mrtve robove, ali se od njih nikada nitko nije vratio. Kad je rupa bila iskopana, partizani su poubijali i one koji su je kopali kako bi se riješili svjedoka. Žicom opasan prostor zauzimao je ogroman kompleks zemljišta, ali je bio pretrpan robovima, koji leže kao snoplje jedan do drugoga. Iza bodljikave žice na tisuće hrvatskih žena, djevojaka i djece, koji po logoru traže svoje bližnje. Kad su ove naše majke, žene i sestre došle do zaključka da neće saznati ništa o svojima, onda su odlučile prebaciti svu hranu, koju su imale sa sobom, preko žice u logor među robove. Svaki su komadić kruha i druge hrane robovi dočekivali u ruke. Tisuće su se poredale i prate svaki komadić dobačene hrane: bilo je i otimanja, ali se iskoristila svaka mrvica, koju su ubacile naše dobročiniteljke preko žice. Istina je da su i ovdje jači imali u gužvi većeg uspjeha, dok su često slabiji stradali, jer su bili pogaženi od jačih. Stražari odgo ne svijet od žice i ne dopuštaju dobacivanje hrane, ali bez uspjeha. Svijet se povuče pred oružjem i psovkama, ali se opet postupno primiče i baca hranu u logor. Robovima je bilo zabranjeno primicanje na pet metara od žice, i tko je išao bliže, stražar je mogao da ga ubije. Nitko se nije ni primicao bliže, jer smo svi znali za opasnosti, ali ako je pri bacanju hrane po koji komadić pao u opasnu zonu, u isti čas koji od robova već ga je imao u rukama. U najviše slučajeva ovo je završilo tragično, jer su stražari stajali uz samu žicu s uperenim oružjem prema nama, pa su samo potegli obarač i žrtva s komadićem kruha u ruci prostrijeljena je na mjestu. Oni koji su po dozvoli odnijeli mrtvoga iz zabranjene zone, imali su sreću, da pojedu hranu, za koju je pokojnik poginuo. Ovakav se slučaj doqodio nekoliko puta prilikom dobacivanja i hvatanja hrane. U jednoj borbi kod dobacivanje hrane Marka je zapalo mjesto ispred našeg velikog hrasta, gdje je dohvatio jedan cijeli paketić, koji mu je dobacila jedna mlada žena iz puka, koji se bio približio žici, dok je stražar vodio pregovore s jednom skupinom, koja je vidjela svoga traženoga i molila, da ih se predvede komandantu logora. Lijepo smo se zahvalili ovoj mladoj ženi i za trenutak nestali s druge strane našeg gorostasa, kojega nismo napuštali. Mi smo u paketu pored hrane dobili veću količinu klora, te carboanimalisa i slufatiazola. Ovi su nam pomogli, da smo se riješili dizenterije, koja je kod mene bila već u tijeku, a kod Marka je istom bila počela. Osim ovih lijekova i klora, koji smo stavljali u vodu za piće, palili smo drvo od lipe i pravili od sagorjelog drveća ugljen, koji smo jeli, kako bismo zaustavili proljev. Kod nekih je uspjeh bio velik, dok kod nekih nije bilo uopće koristi od pojedenog ugljena. Nismo dugo čekali novo iznenađenje. Slijedeći dan oko jedan sat poslije podne došlo je u logor nekoliko političkih komesara, koji su skupili ljude u veće grupe i pročitali im proglas, koji je donešen po novostvorenoj vladi Jugoslavije. U proglasu se tražilo od svakog roba da ispuni formular koji će biti podijeljen. Komesari su upozoravali da se u formulare moraju unijeti točni podaci. Obećavali su da će učiniti kraj logorima čim ispunimo formulare, jer će nas tada moći razvrstati po kotarevima, godinama starosti i rodovima vojske, u kojima je tko služio. Naročito su naglasili da se nitko ne treba bojati radi roda vojske, jer ne igra ulogu rod vojske nego djela, koja su pojedinci počinili, a koja su zabilježena u njihovima kotarevima. Ovdje se neće više nikoga suditi niti kriviti, sve će ići na kotareve. Poslije lijepih riječi političkih komesara podijeljeni su formulari u kojima je stajalo doslovce, kako su nam objasnili, osobni podaci, mjesto rođenja, kotar, rod vojske, ime jedinice i mjesta kuda se je kretala u vremenu dok je dotični bio njen pripadnik. Ime i prezime zapovjednika voda, satnije, bojne, pukovnije ili zdruga. Najveći dio robova povjerovali su ovim lukavim varalicama, te su unosili istinite podatke. Dok smo još tražili olovke za pisanje, partizani su bili uslužni i uljudni i svakoga upozoravali da ne nasjeda nikome nego neka kaže istinu, jer što se tko treba bojati, ako sam nije vršio zločin ili naređivao podređenima da učine! Takve mi imamo u našim knjigama i oni će odgovarati, a pošteni svijet ići će kućama, da se zemlja obrađuje i porušeno za vrijeme rata podiže. Po završetku svih popisivanja u logor ulazi kamion i parkira blizu barake, gdje leže bolesnici. S drugim kamionom nekoliko minuta kasnije dovezla se je oveća grupa vojnika s dvojicom oficira. Izašli su iz kamiona čim su ušli u logor. Jedan je od oficira imao listu u rukama i prozivao po imenima i prezimenima pojedine robove, koji su među prvima ispunili formulare, a bili su pripadnici ustaških jedinica, koje su potpadale pod zapovjedništvo Crne legije ili Obrane.Pokupili su preko stotinu robova, koje je odmah opkolila partizanska jedinica i nikome nije dozvolila blizu njih, a po logoru pronijela vijesti, da je ovo prva grupa, koja ide u svoje kotareve. No, prije nego su se penjali na kamione, povezani su dvojica i dvojica žicom. S njima je na svakom kamionu otišlo više od dvadeset partizanskih vojnika, naoružanih šmajsericama. Noć se je već spustila na Viktorovac, te se samo u okolici logora može iz mraka vidjeti što se događa. Kamioni su s natovarenim robovima krenuli uz logor prema raskrižju, od kojega je jedna cesta vodila prema Petrinji. U tom su pravcu odvedeni žicom povezani ljudi, koji su kazali istinu pri ispunjavanju formulara. Ovo je prva grupa “Žrtava na temelju popisa. Poslije vezanja prve grupe i odvođenja za likvidaciju, situacija je poprimila sasvim druge oblike. Bilo je likvidacije cijelim putem od Bleiburga do Viktorovca, ali nije bilo obećanja da se logori ukidaju i da kad popuni mo formulare, idemo u svoja kotareve. Sada vidimo da smo prevareni, ali je kasno. Partizani imaju u rukama podatke od najvećeg broja robova, te na temelju istih kroje daljnje planove za likvidaciju. Ja i Marko nismo uopće ni uzimali, a niti ispunjavali bilo kakve formulare, ali svejedno nismo mogli usnuti, zabrinuti za sudbinu većine, koja je iste popunila. Razgovarali smo o događajima, koji su se zbili ove večeri, i zaključili po stoti put, da bi nas samo bijeg eventualno mogao spasiti od sigurne smrti. Kad sam se razbudio, već je dosta sabranog civilnoga svijeta iza žice. Kola s konjskom spregom dolaze sa svih strana i sve se ustavlja uz bodljikavu žicu Viktorovca. Svijet iz Zagreba i drugih mjesta Hrvatske pristiže u manjim i većim grupama, u potrazi za svojima. Malo je bilo muškaraca, osim pokoji stariji čovjek. Najviše je bilo žena, djevojaka i djece svih dobi. Mnogi su mladići iz logora već prepoznali i dozivali majke, muževi žene i braća sestre. Nastavlja se stara igra dobacivanja i hvatanja hrane i ostalih potrepština. Zagrepčanke su donijele dosta lijekova za bolesti, koje haraju unutar žice, jer su imale iskustva iz logora, koji su smješteni na području Zagreba i okolice, pa su se opskrbile koliko je to u ono doba bilo moguće nabaviti. Jači imaju više sreće u dobivanju dobačene hrane i lijekova. Ali ako je žena dobacivala mužu ili sestra bratu, i došlo u ruke nekoga bržega, tada je bilo prilično razumijevanja, da se preda onome kome je namijenjeno, a dotični je opet uzeo u obzir uslugu. Došlo je danas nešto više klora, pa se voda iz bunara dosta osjeti po kloru, koji ipak uništava razne mikroorganizme. Došlo je i drugih lijekova protiv dizenterije. Situacija se danas nešto promijenila i kod stražara, jer nisu bili u tolikoj mjeri surovi prema ženama. Danas su i nama dopustili, tko ima porciju, da možemo iza Nijemaca doći po dva del kukuruzne kaše. Svi oni, koji su nekako zadržali porcije, pošli su po kašu. Veliki dio hrvatskih robova imali su porcije, jer su im putem služile za hvatanje vode po bunarima. Ja i Marko nismo išli po kašu, jer smo bili svakako među najjačim robovima Viktorovca, pa smo u zadnja dva dana dobili po nešto hrane preko žice te smo ostali pod našim okljaštrenim hrastom. Istodobno s kamionima za odvoženje mrtvih došla je druga grupa, koja ide u svaki kut logora među Hrvate, te prepoznaju robove iz svoga kraja. Bili su većinom Banijci i Kordunaši. U kratkom roku oni su sabrali preko stotinu ljudi iz njihovih krajeva. K njima su iz prozivnika pročitali još nekoliko stotina i formirali kolonu, koja je mogla brojati blizu tisuću robova. Kad su izlazili iz logora, već se hvatala noć, te su imali više od jedne čete pratilaca. Seljaci su nam ujutro preko žice rekli, da je ta sinoćnja grupa gonjena cijelu noć bez odmora, a kretala se od sela do sela, koja su u najvećoj većini bila pravoslavna. Tek njihov ostatak završio je u logoru Čemernica, gdje je već bilo mnogo robova, koji su prije njih bili tamo dotjerani.Dvanaesti je dan otkako smo postali bespravno partizansko roblje, svih dvanaest ispunjeni su tragičnim prizorima. Smrt od naboja, noža i kolca bili su i ostaju naši pratioci; dizenterija, pjegavi i trbušni tifus haraju i šalju u smrt veliki dio robova, ali nas još uvijek ima mnogo na Viktorovcu, da se ne može pristupiti bunaru za vodu ili jarku za nuždu. Na ovim mjestima stalno je gužva. Jutros su opet najprije pobrali ljudske leševe i pobacali u kamion, koji je odjurio u nepoznato. Poslije u logor dolazi komesar i okuplja sve robove, koliko je bilo moguće na jedan skup. Prozivanje i stajanje nastavilo se dosta dugo, pa su nemoćni većinom posjedali na zemlju između onih koji stoje. Međutim, u koloni koja se svrstava, nije bilo dozvoljeno sjediti, a pojedinci iscrpljeni i ne mogu stajati, pa je straža odredila, da jedan nemoćni stoji između dvojice koji su jači i da ga svaki drži ispod ruke, kako bi se stajanje nastavilo u redu. Nisu nam dozvolili da iz redova izlazimo za vodu a nuždu smo obavljali u jarcima, iskopanim samo nekoliko metara od mjesta gdje se formirala kolona. Ja i Marko nismo bili prozvani, jer nismo niti ispunjavali formulare, ali smo se sami ubacili u kolonu, kad je prestalo prozivanje; jer smo se dogovorili, da moramo pokušati bijeg. Pred sumrak otvorili su vratnice logora i mi polako, šest po šest, izlazimo iz uži čenog prostora. Nisu nikome dozvolili, da može ostati iza kolone radi bolesti ili iscrpljenosti, ali je bilo dosta slučajeva, da su neki popadali u nesvijest, pa su ih nosili robovi do vratnice, gdje su ih trpali na kamione. Neki su od ovih i imali posebnu sreću i dospjeli su u sisačku bolnicu, dok je najveći dio bio prebačen u logor Staklaru u Sisku, gdje ih je veliki dio pomro, jer su uvjeti bili gori nego na Viktorovcu. Naša se kolona vukla vrlo polako i stalno zastajkivala. Idemo prema Petrinji. Prošli smo put od Siska do Petrinje za nekoliko sati i izgubili nekoliko ljudi iz kolone smrti. Primijetio sam na nekoliko mjesta, da su nas neki ljudi promatrali iza zavjesa, ali se nitko nije pojavljivao na ulicama. Prošli smo grad i na lijevoj strani, gdje se je nalazila oveća livada, straža nas je zaustavila, i stajali smo na cesti, dok nisu postavili stražarska mjesta okolo livade, gdje su nam dopustili odmor i spavanje.

Cijelu noć nekoliko stražara izvodili su iz umorne i pospane gomile pojedince ili nekoliko odjednom, sastavljali ih u grupice i odvodili prema brežuljcima između Petrinje i Gore. Vatreno oružje nije se čulo, ali su se čuli jauci i krici. Malo je bilo onih, koji su se zatekli na rubovima gomile jadnika da su mogli usnuti, jer su stalno očekivali red za klanje. Krećemo prema Glini. Sunce se vrlo brzo penje i još u rane sate nestaje svježine, te se opet pojavljuje neprijatelj broj jedan putnika kolone smrti, žeđa. Prašina se također pokreće što je dan topliji. Iza živice idu do zubi naoružani vojnici, koji nas prate. Tko iznemogne i nije u stanju nastaviti put, izvode ga iza živice i ubijaju. Ne dopuštaju, da jedan drugoga pomažemo pri hodanju. Nema sela gdje bi se našao koji bunar. Vrlo je malo izgleda, da će itko preživjeti i iznijeti živu glavu. Izlaza iz ove situacije skoro nije ni bilo; vrućina nas i žeđ uništavaju, partizani ubijaju, kordunaška sela čekaju, a u njima najkrvaviji osvetnici svetosavija. Jedino je bijeg mogao spasiti kojeg odvažnog roba kolone smrti. Ja smo se i Marko dogovorili i prvu priliku moramo iskoristiti i pobjeći ili umrijeti pri bijegu, no u Kordun ne idemo ni pod koju cijenu. Došli smo opet do jednog oštrijeg zavoja. Na desnoj strani ceste nalazilo se nešto ravnice, koja je pokrivena niskim žbunjem, iz kojeg prorasta po koje stabalce. Jedan je stražar prošao zavoj, dok se je drugi zabavljao s jednim iznemoglim robom u jarku pokraj ceste. Stražar nije htio pucati u čovjeka, pa ga je opominjao, da mora ustati i nastaviti put. Kad je drugi stražar naišao, počeo je vikati na prvog stražara, a robu je sprašio metak u glavu. Mi smo iskoristili prazninu između stražara i jednim skokom nestali smo u gustom grmiju. Kolona je sa stražom prolazila, a mi skriveni u žbunju samo dva koraka od ceste ležimo i čekamo što će nam sudbina donijeti. Ako nas otkriju, sasvim je sigurna smrt. Činila nam se cijela vječnost, dok je konačno zadnji dio robova prošao. Riješili smo se ropstva u koloni smrti, ali ne problema kuda? Ja sam prošao ovim krajevima nekoliko puta, jer sam bio u vojničkoj jedinici u Topuskom, Glini i Velikoj Kladuši i u nekoliko navrata išao sam u Petrinju i Sisak, dok je krajeve preko Kupe Marko poznavao bolje od mene. Nakon izmjene misli, krenuli smo na desnu stranu ceste i uputili se u pravcu rijeke Kupe, koju ne možemo mimoići. Prošli smo nekoliko bregova, sa čijih smo uzvisina gledali u pravcu Gline, kuda su otišli toliko poznati i nepoznati robovi. U daljini vidjela se prašina kolone robova, koja se kretala prema Logoru Čemernica, iz kojega se nitko nije živ spasio. Primakli smo se prvoj kućici, koja je nešto udaljena od drugih i nastojimo nekako izvidjeti tko se nalazi u njoj ili oko nje, ali nismo mogli primijetiti nikoga, pa smo se prikučili bliže dvorištu, u kojemu je bio bunar s vodom. Izvukli smo drvenu posudu s tekućinom i po prvi put nakon petnaest dana pijemo bez guranja i otimačine te straha od stalno zviždećih naboja, koji nisu ispaljivani u prazno. Napili smo se vode i htjeli smo produžiti put prema Kupi, koja je još uvijek daleko, ali pravac znamo. Već smo bili pri izlazu iz dvorišta, kad nas je pozvao slabašan ženski glas, da je pričekamo. Starica, koja se jedva micala, nosila je u slabašnim rukama skoro polovicu kruha i dva okrugla sira, kakvi se u tim krajevima spremaju za sajam. Nije nas ništa pitala, a mi iznenađeni dobrotom ove stare žene ne smogosmo ništa osim hvala. Ona je u tren oka bila opet u kućici i pogledala nekoliko puta kroz prozor prema nama.

Prošli smo još nekoliko kuća. Na svim vratima izlijepljeni su plakati, na kojima je pisalo: “Tko primi, nahrani ili pomogne odbjegle iz logora ili kolone bandita, koje vojska vodi do sela da ispaštaju, bit će po NOV kažnjem smrću”. Polako kroz polje uz živice odmičemo od sela. Preporodili smo se, iako je nesigurnost za život još uvijek velika. Prolazimo sela i proplanke. Ne ustavljamo se nigdje, osim što se svratimo na koji bunar s vodom. Umorni smo od pješačenja a i pospani, al sve to nije neprebrodivo. Došli smo konačno i do željezničke pruge, uz koju nekoliko koraka dalje vodi cesta Sisak­Zagreb. Prešli smo željezničku prugu i cestu između dva sela, pa smo sigurni, da nas nitko nije primijetio. Udaljili smo se u polja nekoliko stotina metara i zavukli u šumicu, gdje smo našli vrlo pogodno mjesto, da se odmorimo i naspavamo, kako bismo slijedeće večeri nastavili put. Ustali smo iz gnijezda, gdje smo prespavali, i produžujemo puteljcima kroz šumarke. Za nekoliko časaka bili smo na rubu šumice, od kuda su se nastavljala polja, pašnjaci i livade, kojima obiluje ovaj kraj. Nedaleko pred nama vidjelo se seoce, koje je utonulo u voćnjacima, te se samo tu i tamo vidi dio koje od kuća. Dogovorno smo se zaputili prema selu u namjeri, da opet pokušamo doći do hrane. Polako smo se došuljali do živica i promatramo kretanje u seocu, kako bismo otkrili, da nije slučajno vojska ili milicija u njemu, ali nismo mogli ništa primijetiti što bi bilo sumnjivo. Seljaka se nismo bojali, jer ako nas ne će pomoći, ne će nas ni izdati. Po svim znacima ustanovili smo, da je selo naseljeno isključivo hrvatskim življem, jer je skoro na svakoj kući bio izrezan od crijepa križ i zaliven betonom ili čim drugim. I kućica, pred kojom smo bili imala je lijepi isklesan križ, koji se nalazio na zapadnoj lastavici kuće. To nas je okuražilo, pa smo iza živice u nekoliko koraka preskočili seoski put. Još smo se jednom ogledali i nismo primijetili, da bi nas itko pratio. Kad smo bili sigurni, pokuca Ji smo na vrata. Promukli muški glas pozvao nas je, da uđemo. Ja sam pritisnuo bravu i našao se u kući, Marko je također bio već u kući. Čovjek, koji nas je pozvao unutra, držao je šmajser u rukama uperen prema nama i pozvao nas, da zatvorimo vrata. Preneraženi, nismo smogli snage, da se uopće maknemo. U istom času izišao je iz druge sobe njegov sin, koji je mogao biti star između 10 i 12 godina. On je prošao iza nas i zatvorio vrata. Stajali smo uz vrata bez riječi, dok je domaćin postavljao pitanje za pitanjem. Vidio je, da smo uplašeni, te da na brzinu ne će dobiti odgovor ni na jedno pitanje, pa nas je pozvao da sjednemo na stolice, koje je sinčić donio iz druge prostorije. Domaćin je imao oko trideset i pet godina. Sad je otvorio prvi svoju životnu kalvariju za vrijeme rata u Hrvatskoj. U prvim danima proglašenja NDH bio je pozvan u domobranstvo, pa je njegova jedinica bila dodijeljena drugim domobranskim postrojbama, koje su se nalazile u Bihaću i okolici. Bio je 1942. zarobljen po partizanima, ali je za kratko vrijeme pobjegao nazad u domobrane, dok su mu žena i troje djece živjeli u ovoj kućici. Kad je pod konac 1943. god. došao na dopust kući, bio je po mjesnim partizanima opet odveden u šumu. Njihove su operacije bile u šumama u okolici Siska, Petrinje i drugih mjesta ovoga kraja. Žena i djeca bili su, po njegovom pričanju, radi njegove aktivnosti pobijeni od strane ustaških jedinica, dok je mali sin u to doba bio kod rođaka u Sisku, koji je bio domobranski časnik i kod čije je obitelji mali bio, dok otac nije došao kući iz partizana. Mali je volio hrvatsku vojsku, jer je rođak učinio sve, da dječaku nadoknadi majku i oca, dok je ovaj bio u šumi, a za majku, brata i sestru nije se znalo. No mali se je pokoravao ocu, pa je našao neki tanki konopac, kojim nam je, po očevu naređenju, povezao ruke otraga. Tada smo morali ispričati sve gdje smo mi bili i što smo bili. Čovjek je spomenuo, da ne mrzi niti jednog Hrvata, a niti ijednog čovjeka, ali ne može da ne mrzi hrvatsku vojsku, koja mu je pobila obitelj. Molili smo ga, da nas pusti, da nastavimo našim putem, ali je bio neumoljiv. Rekao je: “Ja ću vas predati u Sisak vlastima, a oni neka s vama rade što hoće”. Napravio je za jesti i odriješio nas je, dok smo se najeli. Potom nas je opet povezao njegov sin i pri vezanju dva puta zamolio oca, da nas pusti, ali je domaćin bio čovjek neumoljiv. Oko pet sati poslije podne poveo nas je svezane na željezničku stanicu i vlakom smo došli u Sisak. Na stanici u Sisku mislio nas je predati mili ciji, ali nas oni nisu htjeli primiti, nego su nas otpremili u logor na Viktorovcu. U onaj isti Viktorovac, iz kojega smo prije tri dana izašli. Na ulazu u logor bila su dvojica stražara, koji su nas malo izbatinati i pustili u logor. Strašno smo bili poraženi udesom, koji nas je pratio, ali se nismo pokajali što smo pokušali pobjeći, jer sada imamo malo iskustva, malo smo se i fizički ojačali, dok posljedica nije bilo. Naš pratilac nije popratio naš dolazak nikakvom pritužbom, a niti je prijavio, da smo bjegunci, nego da smo se mi sami njemu prijavili, da nas predvede vlastima, kako bismo bili upućeni na svoj kotar. Logor je bio pun, kao da se iz njega nitko nije makao, jer jedni odlaze u kolonama u druge logore smrti, dok iz drugih logora dolaze na Viktorovac. Gomila se robova stalno otima na bunaru za vodu, jauču bolesnici od raznih bolesti na sve strane. Stare barake već su se napola izpraznile, jer smrt od pjegavog i trbušnog tifusa hara nesmanjenom žestinom, te su se barake ispraznile od starih bolesnika, dok oni, koji sada obole, leže tamo gdje ih je bolest uhvatila. Nitko ih više ne sili, da se uklone između onih, koji još nisu dobili tu zaraznu bolest. Mi smo opet nekako dobili malo mjesta pod našim starim hrastom, ispod kojega smo otišli prije tri dana. Legli smo i šapuće mo o svemu, analiziramo svaki potez koji smo učinili, te dolazimo do zaključka, da ne smijemo nikada više uvrstiti se u bilo koju kolonu, koja se bude kretala prema Kordunu. Bilo je uvijek moguće uključiti se u zadnje dijelove kolone, koju formiraju po nekoliko sati, i kad krenu, moglo se od našega hrasta vidjeti kojim pravcem kreće kolona. Nastojat ćemo priključiti se kojoj koloni, koja bude kretala prema Slavoniji. U logor je predvečer ušla veća skupina poluuniformiranih režimlija s batinama. Skoro cijela noć prošla je u bježanju od mjesta do mjesta, da ne dođemo pod te batine, koje su nemilice padale po svima, koje su stigli dohvatiti. U samu zoru povukli su se iz logora i tek je tada roblje imalo malo mira za spavanje, ali to nije dugo potrajalo, jer čim su odvezli mrtve, ulaze komesari i počimaju formiranje kolone. Poslije podne krenula je ogromna kolona, i kad smo vidjeli, da se njeni prvi dijelovi kreću cestom prema Petrinji, odustali smo da se uključimo. Kasnije smo doznali, da su i ovi mladići dospjeli u Logor Čemernica. Prošla je još jedna noć u logoru uz otimanje vode na bunaru i čučanje oko iskopanih jaraka za obavljanje nužde. Jecaji cijelu noć ne prestaju, jer se u svakom kutu logora nalazi po nekoliko bolesnika od trbušnog ili pjegavog tifusa pa usred visoke temperature buncaju uz jecanje i dozivanje majke i Majke Božje. Jutro je osvanulo dosta svježe. Dolazi kamion, da kupi mrtve. Pored toga u logor dolazi jedna četa partizana i uključuje u redove sve što može stajati, osim Nijemaca. Ja i Marko ležimo pod našim hrastom i prilijepljeni uz zemlju glumimo bolesnike. Skoro cijeli dan trajala je procedura, pa je skupljena ogromna kolona od nekoliko tisuća ljudi. U logoru ne ostaje nitko, osim Nijemaca i bolesnih. Kad je kolona krenula i njeni prvi dijelovi produžili uz žicu prema Sisku, odnosno tamo od kuda smo prvi put došli na Viktorovac, ja se i Marko za tren oko ubacujerno u zadnje dijelove kolone, koja je po svom sastavu najšarenija, jer ima dosta nemoćnih, koje prijatelji nisu htjeli ostaviti iza sebe, nego ih napola nose. Osim toga što krećemo prema Slavoniji, naši pratioci nisu  

isključivo Vlasi, nego su većinom muslimani iz okoline Velika Kladuše. Ima, svakako, i Kordunaša, ali ne čine i većinu, a nisu ni komandiri kolone. Viktorovac je skoro opustio, kad smo zadnji izlazili, ali ne za dugo. Već s druge strane vratnica čekaju dovedeni drugom kolonom, da ih se pusti u logor. Spustili smo se niz brežuljak od Viktorovca do mosta, koji je danas pust, jer nas nitko ne dočekuje, a niti tuče. Prelazimo most i ulazimo u gradske ulice, koje nisu više tako prljave, a i u izlozima pojavilo se tu i tamo nešto robe za prodaju. Na prozorima kuća kuda prolazimo mnoštvo je svijeta, koji nas promatra. Lica su ozbiljna. Nema nikakvih izrugivanja ili podvala. Kao da svi suosjećaju tragediju, u koju je ubačen hrvatski narod.

Viktorovac je ostao iza nas po drugi put, ostalo je mnoštvo iznemogle i bolesne braće iza nas. Razbacani po svim kutevima, čekaju svoju sudbinu. Mnogi će još u današnjem danu zatvoriti svoje umorne oči pod udarom bolesti, i slijedećeg jutra njihovi će posljednji ostaci biti bačeni na kamion. Ostao je i naš veliki razgranati hrast, koji nas je čuvao od prevelike vrućine pod svojom krošnjom.

Sunce se spremalo na počinak, a mi požurivani od straže gmižemo svim svojim snagama cestom prema Popovači. Kad se je smračilo, stigli smo do jednog sela, gdje je straža izabrala livadu, na kojoj ćemo prenoćiti. Ovo je prva noć, da straža nije po noći izvodila robove i ubijala, isto tako nije nitko dolazio među nas, da zlostavlja pojedince. Već je prošlo podne, kad su zadnji dijelovi kolone izašli iz šume i prvi dijelovi penju se uz malu uzbrdicu,’ na kojoj se smjestilo veliko selo. Svijet je čuo, da se kolona od preko. tri tisuće ljudi kreće i da će, po svoj prilici, proći kroz njihovo selo. Kako se radilo o hrvatskom selu, u kojem nije bilo puno sposobnog muškog svijeta, stariji ljudi i žene kroz noć su pripremali doček iznenađenja. Skoro pred svakom kućom ispred vratnica bile su iznešene posude s mlijekom i košare s kruhom. Kad su gladni robovi navalili na iznešene posude i košare, u tren oka nije više bilo ni posuda ni košara, a kruh i mlijeko pomiješano s prašinom pojedinci su još hvatali i jeli. Ovi ljudi nisu ni sanjali što će se dogoditi, kad oko tri tisuće robova navale na stotinu ili više posuda s hranom. Svi su htjeli dobiti, pa su u otimačini svi ostali bez ičega. Sve je uništeno u tren oka, a oni robovi, koji su bili slabiji, jednostavno su pregaženi od jačih. Stražari su se u prvim momentima umiješali, da naprave nekakav red, ali su jednostavno i oni pregaženi mnoštvom i morali se povući u stranu. Ovdje je bilo nekoliko mrtvih usred gužve, jer pregaženi pojedinci nisu više mogli nikako nastaviti put, a bio ih je dobar dio, koji nisu ni bili pri svijesti, pa su ih onako razjareni vojnici poubijali i ostavili na cesti i u jarcima sela.

Ulazimo u Popovaču i već prvi dijelovi kolone zauzimaju prostore na tržnici za blago. Tamo je još jedna kolona stigla iz Siska, iz Staklane, ali ih nije bilo tako puno kao nas. Ovdje su nam dozvolili odmor od nekoliko sati. Stara nas straža napušta i vraća se u Sisak. Preuzeli su nas opet Srbi iz Hrvatske, čiji su zapovjednici Srbijanci. Za vrijeme odmora pojedini partizani ušli su među nas i na više mjesta izazivaju ili tuku kojeg roba. Već se hvata mračak, kad je u sajmište ušla četa vojnika s jednim poručnikom i svrstava u kolonu po šest, sve do koga dolaze. Naši nemoćnici ostaju ležati na sajmištu i nitko ih ne sili, da se svrstavaju u kolonu. Ubrzo se svrstala ogromna kolona i odmah nastavljamo put prema Čazmi. Ja i Marko isto smo se priključili koloni, jer smo sada dosta dobro prošli, budući da smo imali sreću, pa smo u oba sela dobili po nešto hrane, a vode imamo stalno punu čuturicu. Dogovaramo se o bjegu i imali smo sada potpuno pouzdanje u naše snage. Na izlazu iz Popovače, uz vratnice jedne poznate hrvatske obitelji i mojih poznanika dobačen mi je paketić s hranom. Sve što sam imao vremena, bilo je da jave mojima, da su me vidjeli živa.

Kad smo pošli, pratnja je odmah puškarala u zrak, ali čim smo se odmakli od mjesta, njihovi su nišani bili upereni u kolonu i svaki je čas po neki rob pao pogođen nabojem. Isto tako ne dopuštaju izlazak iz kolona u jarke, gdje pojedinci obavljaju nuždu, jer još izvjestan dio robova trpi od dizenterije. I dok je jučerašnji dan bio relativno dobar za oboljele, ova noćna straža ne ostavlja ih ni minute, nego u najviše slučajeva pucaju u ljude dok čuče kraj ceste ili u jarku.

Čazma je na pomolu. Prošli smo još dva zaselka i izgubili nekoliko ljudi. Ulazimo u grad. Na sve strane strše ruševine. Tu i tamo ima i popaljenih kuća, dok školske i općinske zgrade strše bez krova i prozora. Sve je bilo zapaljeno po partizanima, da hrvatska vojska ne može upotrijebiti zgrade u svoje svrhe. Mjesto je dosta malo i pusto, pa smo brzo prošli grad. Na izlazu dočekali su nas pristalice režima iz Čazme i okolice, koji smanjuju naše brojno stanje na najzvjerskije načine sjekirama i noževima, dok stražari vode cirkus iz onih, koji su pali i traže majku, ili zovu Boga u pomoć, da im skrati muke. Opet je jedno selo na pomolu. Ljudi odmah od prvih kuća bježe na bunare. Straža puca u namjeri, da ih spriječi, ali u tome uopće ne uspijeva. Selo je dosta veliko, da su se robovi razišli po svim bunarima i otimaju se za vodu. Tu i tamo po koja žrtva pada oko bunara, jer straža stalno pripucava, ali se nitko ne odmiče, dok ne dobije vode. Robovi su se rasporedili po dugačkom selu, pa skoro svi uspijevaju doći do vode, osim onih najslabijih, koji su ostali ležati po cesti, pa je straža dozvolila, da se i njih napoji s vodom, kako bi mogli nastaviti put, jer im je cilj još danas stići u Bjelovar. Kuće su poredane nedaleko ceste, jedna pored druge. Iza kuća ograđeni su dosta veliki vrtovi, u kojima raste mnogo voća i povrća. Skoro iz svake kuće vode manja vrata otraga u vrt. Veliki dio robova zalazi i u kuće, gdje im ukućani daju hranu. Izvjestan dio koristi ova mala vrata, koja vode u vrtove, i nestaju u šumici, koja se nalazila iza voćnjaka.

Ja i Marko ušli smo u jednu kuću, gdje su nam dali već pripremljene hrane. Mi se nismo povratili nazad, nego smo otvorili vrata prema vrtu, koja smo iza sebe odmah zatvorili, i što smo mogli brže, preskačemo ogradu i za trenutak smo se našli u šumici. Nije bilo nikakve reakcije od strane straže, te je vjerovati, da nije nitko od njih primijetio naš bijeg, a niti je to tko od seljaka prijavio. Nas su ovi gusti šumarci potpuno skrivali od straže, koja se je dugo mučila, dok nije napokon postavila opet kolonu na cesti i pošla prema Bjelovaru, dok se nas sedamnaest skupilo u šumici. Bilo nas je iz svih krajeva Hrvatske, a isto iz svih rodova vojske. Među nama se našao jedan, čija je kuća bila u ovom selu, ali se još uvijek ne usuđuje u selo, jer je još daleko mrak. Kad se je smrklo, naš se kolega izgubio u svoje selo, a nas šesnaest smo ostali u šumi. Obećao nam je donijeti hrane, kako bismo se malo okrijepili, da možemo nastaviti put dalje. Nismo dugo čekali na pomoć. Došli su s puno kruha, slanine i sira, a pored toga bilo je vode u izobilju. Sve su nas nahranili i napojili, te što je preostalo, podijelili nam za put. Izmjenjivali smo misli, što nam je početi, pa smo došli do zaključka, da se moramo razići po grupicama i svaka od podijeljenih grupica neka pravi svoje planove. Ako koja od njih padne u ruke vlasti, ne može govoriti o drugim bjeguncima, jer ništa ne zna. Bilo je prijedloga, da bismo ostali skupa, ali nismo imali oružja, pa je ta ideja odbačena. Razišli smo se u noći ili već u rano jutro. Ja i Marko ostajemo najzadnji, budući da smo mi jednom pokušali sreću i nismo imali uspjeha, pa smo odlučili temeljitije razraditi plan. On je imao prijatelja u Kanjiškoj Ivi, te smo odlučili, ako nam pođe za rukom, u tijeku dana prebaciti se preko Garića. Vrućina je bila nesnosna, pa se nigdje nije moglo vidjeti ni žive duše. Ovo nam je poslužilo, te nismo bili primijećeni ni od koga iz sela. Ušli smo u šumarke Garića. Puteljci vode u svim smjerovima, a mi odabiremo one, koji vode prema istoku. Imali smo još podosta hrane, pa sam ja predlagao, da se ne javlja prijatelju prije, nego mi dođemo u okolicu Kanjiške Ive, pa ćemo se nekako interesirati; da isti nije u službi kod sadašnjih vlasti. Prošli smo izvjestan dio puta i ostavili iza sebe veliki dio gorostasne šume Garića, te prelazimo nekoliko pašnjaka kroz koje prolazi uskotračna željeznička pruga (Gutmanova Željeznica), kojom se izvozila drvo iz Garića. Par stotina metara od pruge nalazila se je kućica, oko koje je bilo nešto vrta s još zelenim povrćem. Marko namjerava, da se svrati u kuću, dok se ja kategorički opirem i molim ga, da ne čini, jer može nam se desiti, da je netko unutra i da opet tragično završi naš bijeg, ali je on uporan u svojim nakanama i pošao u pravcu kuće. Pratio sam ga do same kućice i zaostao samo par koraka. On je pokucao na vrata, ali se nije nitko javio. Marko je pritiskao bravu i već bio zakoračio u kuću. U isti čas ja sam se okrenuo, da pogledam uokolo, da nas tko ne prati, i vidio trojicu naoružanih ljudi u partizanskim uniformama s kapama u rukama, kako dolaze od druge strane kućice. Ja sam Marku polako doviknuo, ali su čuli moj glas i svratili pažnju na nas i pozvali nas da stanemo. Mi smo u tren oka bili već u šumi, koja nije bila tako daleko. Pripucali su u nekoliko navrata, ali nisu pogodili, jer smo mi ipak bili dosta daleko. Nisu se trudili da nas gone kroz šumu, nego su ostali pri prvim šumskim gustišima, u koje smo mi uskočili i bježali dalje.

Kad smo ustanovili, da je potjera odustala, mi smo se malo odmorili i ponovno krenuli. Išli smo što smo mogli brže i prije mraka stigli smo na domak Kanjiške Ive i drugih slavonskih sela, koja se prostiru u blizini Garića. Podalje nešto od samih sela bilo je bregovito tlo, koje je bilo zasađeno u najviše slučajeva vinovom lozom. Zastali smo u jednom od mnogobrojnih vinograda, te smo se počeli dogovarati, kako i na koji način doći do Markova prijatelja, ili saznati nešto pobliže o njemu. Sporazumjeli smo se, da će Marko poći sam u selo i cijelu stvar provjeriti, te doći po mene nazad. Kad je pošao, rekao je: najviše jedan sat, i on će se vratiti po mene. Ja sam ga čekao više sati, ali ga nisam nikada dočekao, a niti ikada više s njime razgovarao. Čuo sam kasnije, da je uspio doći kod bližnjih rođaka u okolici Dervente, gdje je, navodno, 1948. poginuo u jednoj od križarskih grupa. Zašto se Marko Pinjuh nije vratio nazad, da idemo i dalje skupa, ostala je tajna, koju je on odnio u grob. Sav očajan, odlučio sam poći dalje i uputio se prema selu, koje je ležalo na maloj visoravni. Držim se stalno vinograda, dok ih je bilo, pa sam iz njih pratio tko se kreće po putu, koji vodi kroz selo, koje nije poredano uz njega. Put vodi za Banovu Jarugu, pa siječe selo. Na desnu stranu, u ograđenom prostoru, bile su dvije krave, koje su čekale kod samih vratnica gospodara, jer je već skoro sumrak. Po blago je došla mlađa žena, koja je pustila krave na put. Ja sam se izvukao iz vinograda na put i javio se ženi, koja se malo iznenadila, ali se ubrzo sabrala i rekla mi broj kuće, te neka dođem kod njih, kad se smrači. Imala je muža u logoru u Bjelovaru, pa je svaki drugi dan išla u posjete. Kad se smračilo i svijet pošao na počinak, ja sam se privukao kući, gdje mi je rekla, te kroz prozor iza kuće nekoliko časaka prisluškivao što se događa. Brzo sam se prebacio preko plota i našao u hodniku dogovorene kuće. U kući je još sjedila žena koju sam sreo, te njena svekrva i svekar, ljudi pedesetih godina. Ostao sam u štaglju, a hranu mi je uvijek donosila stara žena, jer se bojala, da snahu ne bi pratili susjedi. Zadržali su me tri dana, pa sam se vrlo dobro oporavio. Oprostili smo se poslije obilne večere i spremljene popudbine. Odlučio sam, ako mi pođe za rukom, probiti se u Hercegovini i nakon duga pješačenja uspio sam doći u svoje selo, u svoju kuću.