A, SVE JE MOGLO BITI DRUKČIJE

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Jutro. Subota, 27. lipnja 2020. Na terasi u Njivicama sjedim, pijuckam kavicu i promatram pučinu. Oči mi pune modrine – morske i nebeske!

   S lijeve strane Cres se protegnuo toliko dugo pa se čini da dodiruje kopno istarsko. Meni nasuprot izronila Učka visoko iznad mora, a na njezinu vrhu dva tornja, kano dva stražara, nepmično stoje.

   Ispod Učke, nešto ukoso, smjestila se Mošćenička Draga s prelijepim žalom, na kojem se vrhuška zagrebačke vlasti nekoć izležavala, jer je imala ondje odmaralište. Nije mi poznato koriste li i danas to odmaralište, a lako je moguće da se i danas izležavaju na toj lijepoj plaži.

   Dosta dalje, udesno, prostire se uzbrdo i nad morem pitoreskni gradić Lovran, u kojem je Ivo Robić proveo 10-tak posljednjih godina svojeg života. U Lovranu je i poznata Klinika za ortopediju gdje liječnici pacijentima istrošene kukove uspješno zamijenjuju umjetnima. Ondje je i nadaleko poznati riblji restoran „Najade“ vlasnika Mate iz Neuma. U tom smo objektu, ne tako davno, poslije svakog poslovnog sastanka u Rijeci, tamanili ribe i rakove. E, da, i prstace, čiji je izlov bio dopušten u bosanskome dijelu mora!

   Iza Lovrana slijede Ičići s dugom pješčanom plažom i ACI- marinom, a iza njih evo nam i Opatije bajne. Većina njezinih hotela bila je, prije corone, otvorena i u zimskom razdoblju, u kojima su uglavnom boravili austrijski, njemački i nizozemski umirovljenici, i to jeftinije nego kod vlastite kuće.

   Odmah iza Opatije stisnulo se u uvali Volosko u kojoj su ljuljkaju drvene brodice. U Voloskom je rođen poznati znanstvenik Andrija Mohorovičić.

   Rijeka se vidi kao na dlanu. Na zapadnom njezinu dijelu uz Kantridu strše neboderi, a na istočnomu još veći u brdu sve do Kostrene. Misli me svrću na središnji i najljepši dio uz more, na Korzo. U središnjem njegovu dijelu nalazi se kafić „AS“. E, ondje sam nekoliko puta popio piće s našim Duvnjacima: prof. dr. Marijanom Jurčevićem, poznatim dominikanski teologom, Andrijom Vučemilom, najvećim duvanjskim pjesnikom, Cvitanom Ivankovićem, negdašnjim novinarom „Sportskih novosti“ i Boškom Matićem, kojega nisam otprije poznavao. S njima je vazda bio bivši inspektor za radne odnose Mladen, koji nije naše gore list, ali se, očito, srodio s Duvnjacima. Taj kafić osrednje veličine primao je tu grupu časnih ljudi po cijeni s popustom jer su bili svakodnevni gosti od 8,30 do 10 sati. Ritual je ritual! Od proljeća do sredine jeseni kafić se širio na veliku terasu na otvorenome. Pričali su mi kako vazda sjede za istim stolom i na desnoj strani, dok su ljevičari sjedili na lijevoj strani terase.

   Ah, te podjele u Hrvata traju već više od 100 godina! Kad danas čitamo Matoševe tekstove stare 110 i više godina, pomislit ćemo kao da su pisani danas. Doduše, i u drugih naroda u posljednje vrijeme postoje sukobi između suverenista i tzv. naprednjaka, ali mi se čini da su Htvati u tim podjelama prvaci svijeta!

   A kakve li su podjele tek među narodima i državama! A, sve je moglo biti drukčije, mogao je ovo biti raj zemaljski, da nije prvi predsjednik, car ili kralj odlučio poslati svoje sljedbenike da progone i ubijaju starosjedioce i otimaju tuđu zemlju, more i otoke tuđe. I to osvojeno proglašavali svojim. A gubitnici su pamtili i upamćeno prenosili na mlađe generacije, tako da se krug netrpeljivosti i neprijateljstva nije mogao zatvoriti. Otada pa do današnjega dana, zahvaljujući ljudskoj pohlepi, plitkoći i mahnitosti, svijet je postao i ostao čudan, nemiran, nesretan!

   Ipak, unatoč svemu tome, još nisam susreo ni jednog čovjeka (tu se ne računaju osobe sklone suicidu) koji bi žurio na onu stranu ovozemaljske stvarnosti. Da smo, primjerice, pitali pater Marijana i pjesnika Andriju žele li i dalje posjećivati svoj kafić „AS“ radi čašice razgovora, odgovor bi, bez sumnje, bio potvrdan.

   No valja nama za njima poći. Mi stariji prije, mlađi poslije. Jer po Božjem zakonu: svi dolaze, svi odlaze. Bogu hvala da je tako!

Ante Šarac

Foto: njiviceresort.com

Odgovori