Nakon što je Međunarodni sud pravde (ICJ) odbacio hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid, a jednako tako i srpsku protutužbu, komentari se svode na zaključak da je rezultat neriješen, nula naprama nula, druge utakmice nema, produžetaka nema, Hrvatska se osjeća oštećenom od pristranih sudaca, Srbija likuje jer je za nju neriješeno kao pobjeda, a mi se tješimo kako je dobro da nismo izgubili. Iako u konačnici uvijek gubimo jer smo dopustili da se nepravda u Hrvatskoj ugnijezdi, razvije i institucionalizira, i poprimi mnoštvo oblika, mimikrija i metamorfoza. Jedino što je nepromjenjiva konstantna, to je pretežak križ stradalnika koji nikada nisu dobili nikakvu satisfakciju. Jer ne treba tražiti uzroke naših nepravdi nigdje drugdje osim u samoj Hrvatskoj – ona živi dva i pol desetljeća s gujom u njedrima. Desetljeće i pol traje pacifikacija Hrvatske koju je provodila u njoj samoj medijska, politička i obavještajna peta kolona. Gadljivo je danas gledati licemjerje onih koji su preko noći postali gorljivi domoljubi, a do jučer su bili dio medijsko-političke infrastrukture za pravni, politički i moralni progon vlastitog naroda. Kakva je to zemlja u kojoj nije bilo moguće sačuvati istinu o obrambenom ratu kojeg je vodila, i dvadeset godina nakon njegova kraja, ona vodi borbu da bi se utvrdilo tko je uopće bio žrtva, a tko agresor. Sada bismo trebali biti sretni jer je navodno pravna implikacija presude ICJ-a da je Srbija imala namjeru stvoriti Veliku Srbiju, da je vršila etničko čišćenje i da je bila agresor. No pravna tumačenja mogu biti rastezljiva. Agresor to vidi drukčije iz svoje perspektive i baviti se njime uzaludno je. Morali smo se više baviti sobom i onim što nam se događalo u zadnjem desetljeću i pol.
Ljudi stradalnici iz Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta, danas plaču kao da je rat završio jučer, a ne prije dvadeset godina. Što nam to govori? Da im ni država ni sunarodnjaci, ni institucije, ni duhovni vođe – nitko im nije uspio pomoći da prebrode svoju bol, da žive s njom a da ih ta bol ne ubija iz dana u dan jer nemaju svjetla, utjehe i pravne, moralne, ljudske zadovoljštine. Prestrašno je bilo vidjeti vukovarske majke koje plaču i mole pored slika svojih sinova ubijenih na Ovčari kao da su ubijeni jučer, a ne prije gotovo dva i pol desetljeća! Gledam te majke i duboko suosjećam s njima jer njihovi sinovi su tada imali godina koliko moji imaju danas, i da su poživjeli bili bi sada odrasli, zreli ljudi, nešto mlađi od mene. Žalosno je da se ništa nije promijenilo, da nitko nije osuđen iz agresorskog političko-vojnog vrha za teške zločine, da Hrvatska ništa nije poduzela da sama pokrene suđenje protiv vrha JNA i KOS-a jer je u njoj samoj godinama trajala svojevrsna reakcija – uništavanje hrvatskog bića, slamanje hrvatskog ponosa, kralježnice, memorije. Hrvatska je pobijedila u ratu do 1995., ali dugi psihološko-obavještajni, propagandni rat koji traje dvadeset godina – izgubila je. I neka dragi Bog svoj toj izdajničkoj bagri koja je uništila dušu ovoga naroda naplati po njihovim djelima!
Bilo je iluzorno očekivati bilo kakvu drugu odluku ICJ-a osim ove, jer politika ravnovjesja krivnje se nastavlja u cilju pravne i psihološke drenaže „regiona” koji se ukazuje kao poanta svake priče o maskiranju povijesne istine o srpskoj agresiji. Što možemo, kad polovica ove zemlje žudi za Balkanom, i ne da živjeti onoj drugoj europskoj polovici. „Region” je već ušao u podsvijest većine. Kako je teško nekim ljudima u javnosti reći – kod nas u Hrvatskoj, ili u Hrvatskoj – a puno lakše im je reći – kod nas na ovim prostorima….to je već postao izričaj razlikovanja. Pojam Hrvatske se i podsvjesno izbjegava. To je već političko-jezična semantička patologija jer mi nikako nije jasno koji je logični razlog zamijeniti hrvatsko ime s tom bezličnom paradigmom „ovi prostori”. I u medijima, čini se kao da su nam jedini susjedi BiH, Srbija i istočni Balkan. Možete li se sjetiti kad su zadnji put spomenute Italija, Austrija i Mađarska kao naše susjedne zemlje? Ili nam one nisu od vanjskopolitičkog značaja? I onda se čudimo, pored tolikog rastakanja, pored tolikog apsurda, u zemlji koja radi protiv sebe, i daje prostora, hrani one koji rade protiv nje same, zašto smo nesretni, zašto propadamo i zašto iseljavamo?
P.S. Osobno mislim da je odluka ICJ-a na tragu relativiziranja istine o velikosrpskoj agresiji, i da posredno služi obezličavanju mogućnosti bilo kakve pravne i povijesne jasnoće, a donesena je na temelju kontroverznih zaključaka usprkos činjenicama koje su trebale dovesti barem do decidirane tvrdnje kako se radilo o genocidnoj namjeri i da je Vukovar posljedica jedne politike s elementima planiranog genocida. No kako očekivati bilo što drugo od jednog međunarodnog suda kad se same hrvatske institucije nisu potrudile proteklih godina elaborirati povijesnu istinu kroz istrage zločina i kažnjavanje zločinaca? Da je Međunarodni sud pravde donio odluku protiv Srbije, „region” bi zauvijek propao, a i politika vabljenja četničke ekipe u EU.
Autor: Zoran Vukman, katolički novinar
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)
Foto: www.picture-alliance.com