Ljudi moji, čuvajte se zamki! Cijeli moderni svijet se je urotio protiv naše generacije.
Moja djeca već godinama trube da sam tehnološki polupismen, ali im nisam htio vjerovati, jer znam da sam pametan, lijep i nadasve sposoban. Danas sam spoznao da ta moja svestranost ipak ima svojih granica. Drugoga obrazloženja za ovo čudno stanje poremećenosti nemam, niti ga može biti.
A što je bilo?
Odem ja jutros na izbore, kupim potom sinu krafne, sebi novine i cigarete i zaputim se u obližnji kafić kako bih se do kraja razbudio i napravio plan što ću kuhati i kako ću nagovoriti Christiana da konačno usisa pod u svojoj sobi.
Kad sam dakle bio zaokupljen teškim mislima o mome stvarnom ja, o bitku i bivanju, javi mi se moja žena Tanja preko onog plavkastog programa za slanje poruka na mobitelu. Veli da je dobro spavala, da će kuhati sarmu za ručak i ostaviti i meni nešto, da je Fran još u krevetu i da se čuvam prehlade budući da u Zagrebu vlada nekakva neobična upala pluća.
U međuvremenu se javi i moj rodijak Branko Lončar, ljudina mojih godina, samo što puno lošije od mene izgleda – udebljao se je zadnjih dvadeset godina otkad se nismo vidjeli, naočale mu nisu ni približno lijepe kao moje, a i kosa mu je prilično škrto zasađena po tjemenu. Kratko rečeno – Branko jest moj rodijak, ali nisam ga ja birao. Pita on mene preko istog programa kao i Tanja kako sam, što radim i jesmo li svi zdravi i veseli.
Počeo sam, čitajući novine, odgovarati na pristigle poruke, onako kako je red i kako Bog zapovijeda – prvo sam ženi htio napisati nešto što nije za tuđe uši, pa potom Branku raportirati o vremenu u Wiener Neustadtu i o prednostima Mandina Sela nad njegovim rodnim mjestom Lipom.
Automatski sam stisnuo na „Odgovori“ i počeo tipkati svojoj jedinoj i najdražoj ženi. Napisao sam puno toga, ali neću ponavljati jer se sadržaj teksta ne razlikuje od onoga što drugi muževi pišu svojim ženama, a kad sam baš bio gotov – radilo se je o vatrenoj kombinaciji bećarca, sevdalinke i rocka u naletu inspiracije – uputio dam palac desne ruke u pravcu gumba na kojem piše „Pošalji.“
Stresao sam se do nožnih prstiju kad sam prepoznao Brankovu glavurdu u gornjem kutu displeja – skoro sam svom više opisanom rodijaku napisao da ga volim, da me čeka dok dođem i još koješta drugo.
Zato dragi pripadnici moje generacije pazite dobro komu pišete, a još više se čuvajte ako dobijete nekakvu ljubavnu poruku koja ne odgovara vašim godinama – može biti da vas zeza kakva agencija iz Vladivostoka, ali isto tako je moguće da se je vaš rodijak zabunio i napisao vam nešto zbog čega ćete od iznenađenja i sablažnjenja pasti na stražnjicu.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac