Priča o tomu da za satiru nema svetinja, a da je ujedno sloboda vrijeđanja dobila neograničenu koncesiju pod egidom slobode govora, jedan je veliki trik, sofizam, čije proturječje mnogi ljudi ne žele vidjeti. Sveto je pravilo da nema ništa sveto. Očitost te logičke kontradikcije definicije koja samu sebe pobija nije dovoljna ljudima da bi progledali. Ta sljepoća i umna lijenost ili tupost, može nas skupo stajati. Potvrđuje se psihološko pravilo da se masama servira uljepšana stvarnost i da s lakoćom progutaju ono u što žele vjerovati. Nevjerojatno je da tako banalna strategija uvijek funkcionira. Mnogi autori ovih dana su se upinjali – sve svoje umne napore – da bi dokazali kako se satira ne može ograničavati i da bi svojim dosjetkama opravdali pravilo kako se drugoga može vrijeđati bez ikakvih obzira. Vrlo lako je dokazati da takvo pravilo ne vrijedi za sve i da je sloboda govora kad se hoće opravdati blasfemija – obična i plitka demagogija. Ono što me posebno zapanjuje kod onih koji satiru opravdavaju kao oruđe vrijeđanja, je činjenica da oni ne vide diskurs drugoga, ne računaju s drugim kao s čovjekom koji može biti i ima pravo se osjetiti uvrijeđenim. Ta indolencija i ismijavanje tuđe povrijeđenosti mi je neshvatljiva, kao da je normalno da netko trpi najgore difamacije koje mogu biti izrečene pod krinkom satire. Ako satira nema granicu – ako je nije kadra postaviti samoj sebi i naslutiti kad prelazi granicu dobroga ukusa, ako je satira nepoštovanje drugoga, prezir prema drugomu, pa i zbog njegovih mana, kako onda znamo da ta nedodirljiva satira nije prešla u golu, strasnu mržnju? „Feral Tribune” je nekada kao navodno satiričko glasilo bilo najmračniji organ mržnje u Hrvatskoj. Mit o „Feralu” kao baklji slobode nije ništa drugo doli luciferijanska inverzija.
Kad nema svetog, onda nema ni svijesti o Bogu, a kad nema Boga, onda nema ničega što bi ograničilo divljanje atavizama bilo koje vrste, pa bili oni s perom ili s kalašnjikovim u ruci. Netko može reći da izjednačavam dvije različite dimenzije problema. Taj netko ne zna da se i perom može ubiti čovjeka. I da pero može izazvati lančani niz nasilja. Kad ništa nije sveto, onda nema ni odgovornosti. A kad nema odgovornosti, nema ni poštovanja drugoga. Jedna beskrupuloznost povlači drugu, a da ne moraju biti u istoj vrsti i kategoriji. Jedna može biti naoko bezazlena, a druga otvoreno nasilna. No kauzalitet postoji. I ne može ga se ne uočiti. Novi glavni urednik „Charlie Hebdoa” traži „pravo na uvredu” nakon svega što se dogodilo. „Pravo na uvredu” – kako to drsko zvuči! Zahtijevati pravo da drugoga vrijeđaš! Takav zahtjev podrazumijeva da te nije briga hoće li se drugi uvrijediti i kako se drugi uopće osjeća. To je apsolutni egoizam, ideološki egocentrizam, i odnos prema drugomu kao neprijatelju bez priziva. Problem s uređivačkom politikom „Charlie Hebdoa” je u tomu što je ona svoju satiru razvila kao oružje protiv svake vjere i religije. Oni svoju satiru shvaćaju kao rat protiv religije. I u tom ratu su počeli ginuti ljudi. Iza takve ideologije su stali milijuni, a da nisu mućnuli glavom za koga marširaju i u čije ime kupuju nove brojeve lista kojega u normalnim okolnostima nikad ne bi ni pogledali na kiosku a kamoli čitali. To govori i o slijepoj sili oružja: teroristi su postigli kontraefekt, od jednog ateističkog satiričkog lista napravili su svjetski brend.
Ako postoji „pravo na uvredu” postoji li i pravo uvrijeđenog da reagira na uvredu? Sam papa Franjo je rekao novinarima slikovito, pokazujući na svog suradnika: „Ako on opsuje moju majku, može očekivati da će dobiti udarac od mene.” Naglasio je da nije dopušteno vrijeđati vjeru drugih i ismijavati se s vjerom. Papa je jasno istaknuo da postoje granice slobode govora. A granica je uvijek dostojanstvo drugog čovjeka. Kad kažemo da nam ništa nije sveto, onda nam nije svet ni život, pa tako ni bilo tko za koga nas nije briga. Ljudi koji zagovaraju takav anarhizam nisu svjesni posljedica koje takav stav povlači za sobom. Osobno, one kojima ništa nije sveto smatram vrlo opasnim ljudima. Ne moraju oni nikoga ubiti, ali time sami govore o vlastitoj unutarnjoj pustoši. Satira kao golo ruganje redovito postaje govor mržnje. Postoji satira koja je uistinu satira, koja ismijava društvene deformacije, koja može djelovati ljekovito – to je prava satira, s humorom, ironijom. Ne zaboravimo da su uvijek najveći humoristi oni koji se znaju nasmijati i na svoj račun. Humor nije ruganje drugomu. Nije ni ismijavanje drugoga. Humor i satira su nešto puno, puno suptilnije i slojevitije. Mržnja sve obeskrepljuje, pa tako ni satira u službi mržnje i poruge nije više prava satira. Istinska satira mora biti iznad mržnje, da joj mržnja ne bude motiv i pokretač, a jednako tako ni gola ideologija.
Neki ne žele uopće ni raspravljati o granicama satire jer one za njih ne postoje. Svaki razgovor o granicama smatraju totalitarnim ne uviđajući da već takav pristup otkriva jedan totalitarni duh. Unaprijed se diskvalificira pravo da se raspravlja o pitanju granica satire. Ako ih nema, zašto je onda u Francuskoj nedavno uhapšen jedan komičar jer je prešao (nepostojeće) granice? Nisam uspio ni u jednom mainstream mediju naći tu vijest i njezino šire obrazloženje. Provukla se na nekim portalima. Za koga onda drži vodu priča o satiri bez granica? Poanta priče je da zapadne države zapravo brane svoj sekularni poredak kao apsolutistički, odnosno, poredak koji vjeri i religijama poručuje da nisu dobrodošle! Takvom mentalitetu uistinu ništa nije sveto kad su monoteističke religije u pitanju, ali on pravo na zaštitu svojih svetinja itekako zadržava. I loše će se provesti oni koji dirnu u njegove sekularne svetinje i sekularne bogove.
Tekst: Zoran Vukman
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)