Davno je bilo to. Ante Šarac, stariji sin pokojnog Marka, krajem šezdesetih godina izrastao je u momčinu i krenuo u potražnju za svojom boljom polovicom. Koliko dugo i kuda je lutao dok se nije skrasio u Vedašiću kod svoje Ruže znaju njih dvoje, no nećemo ih pitati.
U svakom slučaju jasno je da se naš Mandoseljan nije uzalud slikao u prikazanoj pozi, govoreći rečenicu iz naslova, jednom ispred župne crkve u Kongori, drugi put negdje na moru, vjerojatno na crnogorskoj rivijeri.
Što je bilo par godina kasnije vidjeli ste i čitali prošlih tjedana na našoj stranici, jednim dijelom i u ovoj rubrici – Ruža i Ante nedavno su slavili četrdesetineku obljetinicu zajedničkog života, potom Antin sedamdeseti rođendan, pa Prvu pričest prve unuke, Iline kćeri, dok se skoro svake godine zahvaljujući marljvom podmlatku vesele dolasku novih, malih Šaraca na ovaj svijet.
Jedino što se je od tog vremena značajno promijenilo je Antina figura, no to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac