Obzori duvanjskog čovjeka 18. i 19. stoljeća bili su vrlo skučeni. To nedvosmisleno proizlazi iz činjenice da se u sačuvanim maticama uopće ne spominju neka udaljenija mjesta. Najveći broj osoba tako se ženio ili udavao u svoje vlastito selo, priličan broj u naselja svoje vlastite župe, manji broj u susjedna sela i župe, a tek rijetki u udaljenija naselja izvan duvanjske općine. Tada su prometna sredstva bili konji i volovi sa svojim zapregama, a oni su bili vrlo spori tako da nije bilo mogućnosti za dalja putovanja. I ne samo da nije bilo mogućnosti – nije bilo ni potrebe. Sve ono što je bilo potrebno duvanjskom čovjeku mogao je nabaviti u neposrednoj blizini. Znakovito je da je postojala određena veza sa susjednim južnim krajevima, prije svega imotskim područjem: radilo se o razmjeni dobara. Tako su Imoćani mijenjali grožđe i vino za duvanjske proizvode koji su u Imotskom bili oskudni: žitarice, krumpire i sijeno. Ljudi su se “kumili”, to jest postajali poslovni prijatelji, tako da su te veze znale trajati i desetljećima. Tu treba tražiti i mogućnosti ženidbenih veza: mladići i djevojke upoznavali su se upravo preko tih “kumovskih” veza svojih starijih. Također je lako protumačiva povezanost sa stanovnicima susjedne visoke Hercegovine, pa dijelom i one južnije, udaljenije. Hercegovci su naime stoljećima napasali svoja stada na duvanjskim planinama, osobito na Ljubuši, Vranu, Blidinjskom jezeru i okolnim visoravnima. S ostalim krajevima, pa čak i s onima najbližima, veze su bile više nego krhke: mladići iz Duvna ženili su se tek u iznimnim slučajevima s djevojkama iz Livna, Rakitna, Posušja te općenito iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije.
O tome najbolje svjedoče matice vjenčanih. Stoga ovdje obrađujem najstariju sačuvan u maticu vjenčanih župe Duvno-Seonica, sv. I, od 1821. do 1896. godine. Bit će obrađeno ukupno 1685 upisanih vjenčanja. Držim da će ti upisi biti dobar pokazatelj otkuda su se sve Duvnjaci ženili i kamo su se Duvanjke udavale.
Izvor: Robert Jolić: Život i smrt u Duvnu, 2005.
Foto: Ivica Šarac