ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Galići

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

Ekonim je istovjetan s množinskim oblikom prezimena Galić, koje je izvedeno od zastarjelog pridjeva gao, gal sa značenjem mrk, crn, garav.

 

Pridjev gao, gal s toponimijskog motrišta već je obrađen u ovoj knjizi (GALEČIĆ).

 

Danas 4.470 stanovnika u Hrvatskoj imaju prezime Galić, a rasprostanjeni su doslovno posvuda. Ista ocjena vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Prezime je Galić imaju  Hrvati, Srbi i Bošnjaci muslimani.

 

Među najstarije spomene o ovome rodu spada onaj iz 1579. goodine, kada je u Boraji pokraj Šibenika zabilježeno prezime Galić, kao i spomen tog prezimena iz 1617. godine također u Vrpolju pokraj Šibenika.

 

Na dalmatinskim i susjednim im hercegbosanskim prostorima Galići su toliko brojni da se moramo zadovoljiti spominjanjem samo njihovih grana.

 

U Hercegovini postoji čak pet grana Galića različitog krvnog podrijetla. «Jedni su nastali od Radmanovića kao i Zubci u Gradnićima, drugi su postali u Drežnici više Mostara od Jurića, treći u Ljubotićima pokraj Širokog Briga od Kvesića, četvrti od Knezovića u Gorici pokraj Gruda, dok se za pete, nastanjene u Posušju, ne zna podrijetlo.»

 

U Cetinskoj pak krajini Galići se prvi put spominju 1690. godine, kada je u Otok stigao harambaša Matij Gradinčić s nekoliko obitelji, vjerojatno iz Gradnića pokraj Čitluka, gdje je u to vrijeme bilo sjedište stare hercegovačke župe Brotnjo. Harambaša je 27. svibnja 1693. godine dobio od venecijanskih vlasti i službenu potvrdu za zemlje u Gradini (Udovičić) i Jelašcu (Otok), koje su njegovi ljudi dobili. Doseljenici su te zemlje obrađivali unatoč uznemiravanjima od strane Ivana Kuhačevića, Nikole Mazdričića, Filipa Norca, Martina Jukića (Đukića), Nikole Maturine i Ivana Galića, uglavnom starosjedilaca, kako tvrdi J. A. Soldo. Opći providur Capello je službeno reagirao na ta uznemiravanja 1694. godine, ali je četiri godine kasnije to morao učiniti i providur A. Mocenigo.[1] Ipak  taj se Ivan Galić nije njima zbog nepoznatih interesa pridružio.

 

U taj dio Cetinske krajine Galić je mogao stići iz Hercegovine odnosno  iz Brotnja (danas prostor hercegovačke općine Čitluk-AI), što i najvjerojatnije, ali i iz Imotske krajine (Svib).

 

Upravo smo odgovorili da su Galići i u Vinjanima Posuškim starosjedioci u Imotskoj krajini sa starinom najprije u Rašćanima Gornjim pa onda u Zagvozdu, odakle su sredinom 18. stoljeća doselili i u Vinjane.

 

Kad je u pitanju Cetinska krajina, najzanimljiviji su Galići što su nastali od starog roda Radman(ović)a u Gradnićima, odakle su 1690. godine u Otok stigli spominjani harambaša Matij Gradinčić i njegov susjed Ivan Galić. Upravo u Gradnićima pokraj Čitluka u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine (stariji ne postoje) biskupa fra Pave Dragićevića zabilježena je 13-člana obitelj Marka Gale.[2] Oblik prezimena Gale sve donedavno su rabili duvanjski Galići na buškoblatskom području (danas je to dio općine Tomislavgrad-AI), a uz to su sačuvali i predaju da su doselili iz Hercegovine, iz Gradnića, uz činjenicu da su i svoje novo prebivalište na buškoblatskom području prozvali Galići.

 

Navodimo i još jedan razlog za  potvrdu ove tvrdnje: u spominjanom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine na buškoblatskom području zabilježene su i dvije obitelji s prezimenom Radmanović: u Grabovici (danas općina Tomislavgrad-AI) udovica Magdalena Radmanuša sa 7 i u Mišima (danas općina Livno) obitelj također udovice Lucije Radmanović sa 6 članova.

 

Na vrličkom području Galići se prvi put pojavljuju u novom austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, kada u Ježeviću prebivaju obitelji trojice sinova  pokojnog Ante Galića: Markova, Antina i Petrova. Sadašnji jedini Galić u Ježeviću zove se Martin, koji se nakon burnog života u iseljeništvu u SAD i Kanadi vratio kao umirovljenik na djedovinu, a sjeća obiteljskih priča o doseljenju Galića s buškoblatskog područja.

 

Zanimljivo je spomenuti da su se današnji kupreški Galići nekoć zvali Lozići, pa do 1900. godine Lozići-Galići, a  doselili su se iz Vrlike, ali nemaju krvnih veza s današnjim kupreškim Lozićima, koji su doseljenici iz Vinice, općina Tomislavgrad.

 

U Turjacima Galići se javljaju u Stanju duša župe Turjaci s kraja 18. stoljeća:obitelj Miška Galića (1781), zatim Mate Galića pokojnog Ivana (1793-1854), koji je  imao  dvojicu sinova:. Juru, vojnika (1833) i Pašku (1841). Slijede obitelji: Ante Galića pokojnog Pave (1806-1856), koji je imao jednog sina:  Ivana (1834), te  Ante Galića pokojnog Tome (1803-1863), koji je  imao dva sina: Dujma (1828) i  Josipa (1831-1887) i obitelj  Petra Galića pokojnog Tome (1807-?). Sa njim je  živio  s brat Ivan (1819-1892), koji nije imao muških potomaka. Petar je imao sina Andriju (1840).

 

Danas u Turjacima živi 11 obitelji s 49 duša, a sve ih povezuje prezime Galić, a najbliži su im susjedi  Galići iz Trilja (6 obitelji s ukupno 42 duše).

 

Ni imotski Galići nisu istog krvnog podrijetla. Najprije o Galićima u Svibu: 23-člana obitelj Nikole Galića je 1725. godine dobila od venecijanskih vlasti 43 kanapa zemlje, od čega se dio nalazio u Cisti; 4-članoj obitelji Grge Galića, koja je živjela u Cisti, tada je dodijeljeno 8 kanapa zemlje; tu se spominje i Petar Galić s naslovom «sergente maior», dakle riječ je o dočasničkom činu, koji bi se  prema današnjoj hrvatskoj vojnoj nomenklaturi mogao zvati viši narednik. Prema predaji Galići su doselili u Jasenak (dio sela Sviba) iz Katuna (Omiška zagora), gdje su živjeli u zaseoku Galin Dolac. Bez obzira što ih se dio svojedobno iselio u Zabrišće pokraj Livna, Galići su i danas jedan od brojnijih rodova na Svibu (1980. godine 23 obitelji).

 

Dio svibačkih Galića odselio je u Zabrišće pokraj Livna, a odatle su se proširili i u Gornje Držanlije, prethodno se zadržavši neko vrijeme u Grborezima.

 

Druga grana Galića u Imotskoj krajini, kojoj pripadaju Galići u Vinjanima i Imotskim i Posuškim, starinom je iz stare župe Vrdol, smještene u vrletima planine Biokove, ili pak posve precizno u Rašćanima Gornjim. Prije nego su stigli u Vinjane, izvjesno su vrijeme imali prebivalište u Zagvozdu (svakako prije 1726. godine), a što se zaključuje iz upisa u venecijanski zemljišnik iz 1726. godine, u kojem je upisano da je jedna obitelj zagvozdskih Tomičića dobila od mletačkih vlasti česticu zemljišta pod nazivom “Pod Galićem”. Dakle, u Vinjanima nisu bili 1725. godine, pa nisu ni nazočili događaju koji se zvao podjela zemlje doseljenim obiteljima. Prezime Galić u župskim maticama prvi se put pojavljuje u Vinjanima 1755 godine, što pak daje pravo na zaključak da su vinjanski Galići na svojim današnjim ognjištima traju već najmanje dva i pol stoljeća.

 

R. Jolić tvrdi da je dio današnjih Galića na području Duvna, posve točno onih što žive u Kongori, istih korijena kao vinjanski Galići. “Za to, tvrdi taj autor, nema izravnih pisanih dokaza, ali držim da je dostatan dokaz činjenica da vinjanski Galići još uvijek imaju svoje staje iznad Kongore na planini Libu te da su iste takve imali na vrh Kongore, prema prodolini Grla; u njih je jedan rod konačno i preselio… Prvi se put neki Galić u Kongori spominje 1829. godine: 29 rujna preminula je 80-godišnja starica Iva Galić iz Kongore te je pokopana u kongorskom groblju.”

 

Danas u Vinjanima živi 13 obitelji tog roda s ukupno 49 duša.

 

I Galići s mućko-lećevačkih prostora nisu istog krvnog podrijetla. U Niskom je u novom venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježena obitelj Petra Galića;  u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine saznaje se da u Niskom žive četiri Galića obitelji: Antina, Markova, Ivanova i Pavina; godine 1948. u Niskom prebivalište ima 13 obitelji s prezimenom Galić.

 

U Radošiću su, saznaje se također iz venecijanskog zemljišta iz 1711. godine, naseljeni Galići pravoslavne vjeroispovijesti: obitelj Save Galića imala je većinu posjeda u Muću, dok je Todor Galić zemlju imao u Radošiću; austrijski zemljišnik iz 1835. godine sadrži u Radošiću četiri Galića obitelji: Đurina, Jovanova, Stevanova i Špirina; godine 1948. u Radošiću prebivaju dvije obitelj s prezimenom Galić.

 

Galići su na livanjskom području prvi put zabilježeni u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine, kada je u Grgurićima pokraj Livna zabilježena 20-članu obitelj Ivana Galića, a u istom je mjestu biskup fra Marijan Bogdanović dvadeset i pet godina kasnije (1687) zatekao tri obitelji s prezimenom Galić: Jakovljevu s 2, Antinu s 4 i Jozinu s 5 članova.

 

Ako se ovome doda ono što je 1962. godine zabilježio M. Petrić, tj. da su današnji Galići, koji žive u livanjskim selima-Zabrišću i Gornjim Držanlijama, sačuvali predaju o doseljenju njihovih predaka sa Sviba u Imotskoj krajini, onda ne treba posve odbaciti ni mogućnost da  Galići istočnog dijela Cetinske krajine imaju i  imotske korijene.

 

 

Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.

Foto: Ivica Šarac