ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Duvno

ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Duvno

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

Toponim Duvno danas više ne označuje najveće naselje na Duvanjskom polju, koje je po drugi put preimenovano u Tomislavgrad; ne označuje ni nekadašnju općinu Duvno, koja je voljom birokracije postala općina Tomislavgrad; stari je povijesni naziv Duvno ostao još u Duvanjskom polju (u narodnoj pjesmi i u Kačića: Duvno, polje ravno), a mudra Katolička crkva ostavila je službeni naziv župa Duvno, iako duvanjski fratri vjerojatno iz pragmatičnih razloga pišu Župni ured Tomislavgrad.

Dakako, ovo nije ni mjesto ni vrijeme da se određujemo prema Duvnu naspram Tomislavgradu, ali smo na strani onih koji drže da Duvnjaci nisu možda ni svjesni što gube potiskivanjem prastarog imena Duvno i uvođenjem novih naziva, kao što je nekoć bio Županjac a danas Tomislavgrad. Najednostavnije – Duvno se mora sačuvati, jer je to najstariji naziv tog dijela hrvatskih etničkih prostora, mnogo stariji i od Hrvata na tom području.

Naziv Duvno, dakako, u različitim oblicima, zabilježeno je još u Starom vijeku. Starogrčki geograf Strabon iz Amaseje na Pontu (63 – 19. godine prije Krista) u svom djelu Geografija, koje se sastoji od 17 knjiga, zapisao je: „ Delmion… pedion melaoboton“ (Delminij… polje za ispašu ovaca).

Rimski povjesničar grčkog podrijetla Apijan iz II. stoljeća u djelu „Rimska povijest“, koja ima 24 toma, u dijelu gdje su obrađeni krajevi od Rimljana osvojenog Ilirika spominje i Delminij kao „čvrst grad na visoku položaju“ (vjerojatno na brdu Lib, koje se nalazi iznad Kongore i Borčana).

Španjolski biskup Izidor Seviljski, koji je živio na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće, „smatra da ime Dalmacija potječe od naziva najvećeg grada iste provincije.“ Crkvene izvore, u kojima se u čak dvadesetak inačica spominje Duvanjska biskupija i njezini biskupi, obradili su povjesničari fra Dominik Mandić i dr. Nada Klaić. Iz njihovih istraživanja saznajemo da su najvrjednije podatke o Duvnu ostavili Splićanin Toma Arciđakon (oko 1200. do 1268. godine) u svom kapitalnom djelu Historia Salonitana i bezimeni svećenik Barske nadbiskupije (oko polovice 12. stoljeća) u znamenitom Ljetopisu popa Dukljanina.

I u srednjovjekovnim izvorima bosanske provinijencije više se puta u raznim prigodama, počevši od 1325. do 1444. godine spominje Duvno, najčešće kao kraj ili pak župa, kao i istaknuti Duvnjaci tog vremena.U razdoblju turske vladavine Duvno se najviše spominje kao nahija Duvno, a kao naselje (grad) prvi se put spominje 1615/1616. godine kao Županj Potok, što je, ustvari daleki odjek vremena kad su u Duvnu (Županjcu) stolovali hrvatski župani. I kasnije će se Duvno kao primjerice u vrijeme Austro-Ugarske Carevine zvati Županjac.

U tumačenju značenja ilirskog naziva Duvna Delminij (Delminium) znanstvenici se ne slažu. Neki polaze od činjenice da se ilirsko pleme, kojeg su pripadnici nastanjivali današnje duvanjsko, ali i mnogo šire područje, zvali Delmati ili Dalmati i da je po njima nazvana ilirska pokrajina Dalmacija i njezin najveći i glavni grad Delminium. Oni smatraju da je u osnovi naziva Delmat, Delminium i Dalmacija ilirska imenica del(m)e, što znači ovca, pa su Delmati ovčari, pastiri što se bave ovcama, da je Delminum Ovčarevo ili ovčji pašnjak, a Dalmacija zemlja ovčara.

Drugi pak drže da se Deliminum izvodi od množinskog oblika djelm ili djelmat imenice djal, djale, što na albanskom jeziku znači junak. Prema tome Delmati ili Dalmati su junaci, a Dalmacija zemlja junaka.

Treći toponim Delminium dovode u vezu s ilirskom imenicom dala (grčki dolos), što je u najširem značenju dolina, pa su Delmati stanovnici doline, dakle Doljani. Svoje tvrdnje podupiru pojmovima: dumača (duboka dolina), duman (duboka draga), Duman (toponim na livanjskom području).

Kako je o ilirsko-rimskog Delminiuma nastalo hrvatsko Duvno? Najprije je sufiks –ium i zamijenjen s „o“, jer je Delminium bio, ne samo naselje, već i područje, kraj i naročito polje. Dakle, nastaju oblici Delmno odnosno Dl6mno, Dl’mno, koje se susreću u srednjovjekovnim ispravama hrvatskog predznaka, kao što je primjerice 1395 godine „Koliane na Dl’mni (Kolo u (na( Duvnu.“ Zamjenom „el“ odnosno vokalnog „l“ nastaje Dumno, koje se uz tursku inačicu Dumne, često susreće u djelima Duvnjaka fra Ivana Ančića (Lipa pokraj Duvna 1624 – Ancona 1685), koji sebe naziva Dumljaninom (Dumnjaninom), a svoj jezik (ikavica štokavskog narječja s podosta čakavskih primjesa) jezikom dumanskim. Potom se dogodilo da je razjednačivanjem dvaju nosnih suglasnika „mn“ nastala skupina „vn“ (isto onako kako se dogodilo s imenicom gumno, guvno), pa je od Dumna nastalo Duvno. Vjerojatno je na to utjecala i sintagma „Duvno – zlatno guvno“, čime je naglašavana žitorodnost Duvanjskog polja.

Umjesto zaključka izražavam potpuno slaganje s razmišljanjima R. Dodiga, koji o svemu ovome izrekao i sljedeću misao: „Stoga je za onomastičara, koji smatra da su toponimi iznimno važni kulturni i povijesni svjedoci za svaki narod, šteta što se tiho gubi naziv Duvno.“

 

Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.