ZAVIČAJ DUŠE
“Jeste li se ikad pitali zašto se prvenstveno stariji ljudi rado vraćaju u zavičaj gdje su rođeni? Čak iz dalekih zemalja ili s drugih kontinenata gdje su proveli gotovo cijeli život, pred samu smrt dolaze privesti svoj život svršetku upravo u kraju gdje su rođeni.
Razlog tomu nije samo površinski: žal za zavičajem kao životnim prostorom ili neki neodređeni žal za prohujalom mladosti, nego je posrijedi znatno dublji i dalekosežniji razlog, rekli bismo teološke naravi. Naime, u biblijskim izvještajima o stvaranju stoji da je Bog stvorio čovjeka od zemlje i udahnuo mu dušu. Tu činjenicu olako i bez puno razmišljanja prihvaćamo, a da se dublje i ne pitamo što bi ona trebala egzistencijalno značiti.
Bog je, doista, stvorio čovjeka od zemlje, ali ne od bilo koje, nego upravo od one gdje se čovjek rodio. Dio te zemlje, dio tog prostora, pojedinac nosi u sebi kao sastavni dio vlastitog bića s kojim je nerastavljivo povezan, on čini dio njegova bića i dio njegove duše.
Zato ljudi posvuda i uvijek vole svoj kraj, svoj zavičaj, jer on je dio njih i oni su dio njega, kao što je duša dio čovjeka i kao što čovjek nosi svoju dušu u sebi. Zavičaj živi s dušom i duša oživljava sjećanje na zavičaj. Očita je međusobna povezanost duše i zavičaja.
Činjenica je da su mnogi ljudi u ovome ratu izgubili vlastiti zavičaj. Nasilno su istrgnuti s prostora i sa zemlje od koje su stvoreni i morali su nevoljko otići živjeti negdje drugdje, ali je u njima ostao živ zavičaj duše, koji su ponijeli sa sobom…”
Izvor:+ prof.dr.fra Božo Lujić: “Naviještati Boga milosrđa u današnjem vremenu”, Kršćanska sadašnjost, 2016.
Odabrao: Ante Šarac