Podno kršnog Zavelima,
moj je rodni kraj,
Roško Polje,
zavičaj.
Pružilo se polje ravno,
pod skutima Zavelima,
otišo sam ja odavno,
čini mi se,
cijela vječnost ima.
Al je jedna slika mi ostala,
u sjećanju, malo krnju,
na nju mislim stalno, vala,
na staru čatrnju.
Ispod stare podzide,
podno moćnog jasena,
zidine se, još i sada vide,
od žestaca, od kamena.
Još joj okno na uzgoru,
još je uvik jasno vidim,
malo, malo na njoj sidim,
dočekujuć rujnu zoru.
Slika druga, sa prvom se miša,
mater stara, u crnini cila,
(Činila se, tad mi viša),
moja draga, moja vila.
Crpa vodu iz dubine,
glavno blago cilog svita,
“ajde sine, dođi se napiti”,
više moli, nego pita!
Čista ljubav iz nutrine,
kripila me mnoga lita.
Otišla je mater davno,
kod svetoga Ive sniva,
podno gordog Zavelima,
čuva rosno polje ravno.
Al za mene još je živa,
blagim glasom me doziva,
okripit se, na čatrnju krnju,
što je sada, zarasla u trnju!
Žarko Šapina
Ilustracija: Milan Pranjić