VELIKI PETAK: Sjećanje na Onoga koji je uzeo križ i nosio ga slobodnom voljom

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Raspored bogoslužja na Veliki petak u župnoj crkvi u Kongori:

u 16,00 sati pjevanje Gospina plača,

u 17,00 sati obredi Velikog petka – svečano navještenje Isusove muke, ljubljenje križa i sveta pričest. 

Sva milostinja ide za kršćane u Svetoj Zemlji.

Strogi post i nemrs.

 +++

Danas je Veliki Petak, sjećanje na Onoga koji je uzeo križ na sebe i nosio ga slobodnom voljom.

Mi ponekada pomišljamo da je Isusu križ bio neka vrsta međuepizode, jer je znao da će uskrsnuti. Kad bi to bilo tako onda bi sve bio teatar.

Veličina današnjeg dana i jeste u tome da Isus prihvaća svoj križ i muku slobodno, bez rezerve i bez kalkulacije.

On je spreman podnijet ono što mu je Otac namijenio.

Mi smo, na žalost, često nespremni nositi svoje muke i izazove, one male i one velike.

Isus nam pokazuje da je bitno uzeti svoju sudbinu na svoja leđa, da je jako važno koračati svojim putem prema cilju, ali da na tome putu uvijek imamo prijatelja koji će nam pomoći, što rupčićem što ramenima.

Kad danas pogledamo Isusa onda vidimo čovjeka kojega pljuju i udaraju. Od uglednog učitelja je postao smrad, jad, bijeda. Čovjek najgore klase, onaj od koga svi okreću lice.

Pilat sluša svjetinu i presuđuje po njihovoj želji. Svjetina je puna osjećaja pravde i želje za osvetom. Oni ga sada proklinju,a do jučer su mu se divili i slušali ga. No, tko je On da kaže sa sebe da je Sin Božji?

Zar svi mi nismo svjetina i Isus u nekim svojim fazama?

Zar i sami ne sudjelujemo u pljuvanju i zar i nama ne prijeti da nas proklinju i zaborave jer više nismo ono što smo bili?

Ja sam danas otvorio novu stranicu u nadi da ću od nje napraviti pozitivan pomak prema ljudima koji su u stanju koristiti svoju glavu i svoj mozak umjesto masovne manipulacije.

Okrenimo se i pogledajmo gdje smo, na kojem putu smo i s kim taj put kročimo?

Glavu gore i ne dopustimo da nas ubije malodušje i rulja koja nema drugog posla nego da svoju bijedu i svoj jad sipa okolo.

 

Tekst: Vinko Vukadin