STIPAN PERKOVIĆ – PIPA: Domovina

objavljeno u: SLIKE | 0

Domovina u meni – što je, je li sjećanje,

slike moje podsvijesti, sjeta za minulim, priče moga dida?

Što sanjam, što vidim kad domovinu gledam?

U očima mojim lica poznata: Siniša i Milas iz Vukovara, Lege iz Osijeka,

Zdravko iz Škabrnje, Zoran iz Zadra, Bušljeta iz Rijeke, Dario iz Zagreba,

Marko iz Kistanja, Mikelić iz Drniša, Sarač iz Sinja, Dado iz Sarajeva, Mršo iz Kupresa,

Šuća iz Livna, Mirko iz Jajca, Šimić iz Gruda, Jakovljević iz Posušja,

Matić iz Tomislavgrada, Safo iz Broda, Arambašić iz Splita…

Stotine drugih lica vidim, u njima gledam sela i planine, rijeke što smo ih gazili.

Ne znam više kako se zovu ona brda i one stijene, kao da vrijeme ispere

i ono što se isprati ne smije; u crtama tvoga lica moje je sjećanje!

U borama tvojim vidim kanjone, u očima tvojim rijeke,

riječ tvoja obraz je ove zemlje svete.

Čelo je tvoje kamen klesani na grobovima naših prijatelja

i hrid ona što je more zapljuskuje i kamen onaj s Dinare

što nam je pod nogama škripio.

Zaboravio sam imena i mjesta, al’ krik tvoj zaboraviti neću;

dok te zvijeri odnose u tamu

kroz noć odjekuju jauci i udarci tupi, odjekuje tišina bez nade…

smrt se čuje, iako nečujna!

 

A tko će nam vjerovati?

Tko je čuo jauke tvoje ,tko je smrt u oči gledao?

Tko će mi vjerovati da si me tješio na odlasku ko majka dijete i

 da nisi bio tužan umirući;

valjda je umrijeti za Domovinu utjeha?

 

Tko će nam vjerovati da su stabla pucala od studeni,

a mi, prekriveni strahom, na snijegu ležimo na minus dvadeset i jedan,

grijani nadom, a i ona se, skoro, ugasila.

Tko će nam vjerovati, da nismo imali interesa,

samo ljubav i srce;

obraniti sebe i svoje,

i Domovinu – ovu koja nam ne vjeruje;

ovu, koja je krvarila zajedno s nama…i zaboravila!

 

Domovina, u meni, što je?

Je li more, rijeka neka, polje il’ planina; je li himna, riječ velika?

Ne!, moja Domovina puno je više!

Domovina moja lice je poznato – Prijatelj moj iz boja!,

sudbina ljudska, tuga ko Velebit velika i veća.

U zemlji mojoj vjetrovi plaču,

jauk u buri ječi, žalost zavija s jugom;

škriplje u stijenama, jeca s majkama našim.

Uzemlji mojoj more je od suza,

otoci sinovi nestali, u rijekama krv teče;

zaboravljena krv prijatelja i predaka mojih.

A polja, u zemlji mojoj od tuge zapuštena,

istina zarasla u korov;

po njivama ove zemlje junačke, tek kletva rađa…

 

Al’ ne proklinjem – molim!

Molim s ovo malo vjere što mi je ostalo,

dozivam Boga da probudi u nama prkos, Prkos Hrvatski!

Što je Hrvat bez prkosa već duša prodana!?

 

                                                                                            Stipan Perković – Pipa