Dugo, dugo nema zime
bijele zime
odnijela je jugovina
u visine
u planine
u osamu
ondje na tronošcu sjedi
i sluša fijuk
vjetrova
a kad utihne
na ubojitu suncu
naga
sunča se
Samodovoljna
i vukove stjerala je
u nizine
među kuće
da krv njuše
da krv piju
ovčarima spokoj ruše
Nostalgija me katkad hvata
što nema zime – bijele zime.
Ante Šarac